Slađana Zrnić, prvakinja drame Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), pred kraj aktuelne pozorišne sezone nagrađena je za dvije uloge
Prvu nagradu dobila je na 25. "Danima komedije" u Bijeljini za ulogu u predstavi "Iza tih očiju", u produkciji Gradskog pozorišta "Jazavac", a zatim i na četvrtom Festivalu pozorišta Republike Srpske "Ljubica" u Gradišci. Tu je proglašena za najbolju glumicu festivala za ulogu Novakovićke u predstavi "Gospođa Olga", koja je rađena u koprodukciji NP RS i Narodnog pozorišta u Beogradu.
O nagrađenim ulogama, ali i o nedavno završenom Teatar festu "Petar Kočić", koji važi za najveći i najznačajniji pozorišni festival u Republici Srpskoj, ova glumica govorila je za "Nezavisne".
NN: Skoro ste nagrađeni na festivalu "Ljubica" u Gradišci i na "Danima komedije" u Bijeljini, a iza nas je i 28. Teatar fest "Petar Kočić". U vezi s tim, kako Republika Srpska stoji kada govorimo o pozorišnim festivalima?
ZRNIĆ: Dobro, samim tim što su otvorena nova pozorišta. Gradsko pozorište Semberija otvoreno je prije nekoliko godina i, svojim putem, dobro ide. Potom je otvoreno Narodno pozorište Istočno Sarajevo. Takođe, Pozorište Prijedor odskočilo je unazad nekoliko godina. To je, u stvari, prvi preduslov da bi bilo festivala kakvih bi trebalo da bude. Mislim da mi imamo festivale i njegujemo ih još na nekom dobrom nivou. Najbolji dokaz je ovogodišnji Teatar fest "Petar Kočić", na kojem je puna sala čak i na okruglim stolovima, što je nevjerovatno. To se više nigdje ne dešava. Okrugli sto na mnogim festivalima je obezvrijeđen. Tu obično bude troje ljudi iz organizacije i stručni žiri, čije članove organizatori mole da dođu, i onda glumci nešto govore, preumorni od predstava. Međutim, na Teatar festu, zaista, iz godine u godinu ljudi dolaze. Obična publika dolazi da čuje glumce, da čuje autore predstava i autorske timove, što je nešto fantastično. To je dokaz da je festival dobar.
NN: Koliko ste zadovoljni ovogodišnjim predstavama na Teatar festu?
ZRNIĆ: Jako sam zadovoljna. Nijedna predstava koju sam pogledala tu nije zalutala. Sve imaju jedan određen nivo i žiriju sigurno nije bilo lako da odredi koja je najbolja. Inače, što se tiče Teatar festa "Petar Kočić", mislim da on nije u vrhu samo u Republici Srpskoj, nego i u Bosni i Hercegovini i regionu generalno. Narodno pozorište Republike Srpske često putuje po BiH, Srbiji, Crnoj Gori i drži neki kontinuitet gostovanja. Pozivaju nas i mi igramo, a to, između ostalog, dolazi iz dobrog domaćinskog odnosa ovog festivala prema glumcima koji dođu kod nas. I stvarno, kad pričam sa glumcima koji gostuju na našem festivalu, oni su redom oduševljeni i tretmanom, i pozivom, i produkcionom organizacijom koja ih dočeka, tako da ja mislim da je Teatar fest najjači, što se tiče upravo tog domaćinskog odnosa. Na tom tragu su i ova dva festivala, "Ljubica" i "Dani komedije". Oni vjerovatno, jer su u manjim sredinama, imaju manje novca i manje ulažu, ali zaista uspiju dobro da iznesu te festivale. Uživala sam na tim festivalima i, iskreno, nisam se ni nadala nekim nagradama, nisam ih očekivala. I onda, kako su te nagrade došle, bila sam presrećna i drago mi je. Što se tiče festivala, u oktobru stiže "Zaplet" u Banjaluci, u novembru "Vila" u Prijedoru. Ono što je najvažnije, svi ti festivali su dobri za gradove u kojima se održavaju. Tu dolaze ljudi, upoznaju se i sa pozorištem i sa kulturom jednog grada. Jednostavno, mnogo je dobrih aspekata koje nosi jedan pozorišni festival.
NN: Pomenuli ste okrugli sto na Teatar festu. Upravo na jednom od okruglih stolova Bojana Milanović, koja će kasnije biti proglašena i za najbolju glumicu festivala, kazala je da se najušuškanije osjeća na sceni NP RS. Šta Vi mislite o prednostima te scene kojom vladate više od dvije decenije?
ZRNIĆ: Naša scena je, da tako kažemo, po veličini neki srednji rang. Ona jeste napravljena po mjeri glumca. Dovoljno je blizu publika, a opet dovoljno daleko. Ima kapacitete da mogu da stanu velike predstave, a isto tako, ona može da se napravi da bude ušuškana. Međutim, ja mislim da to o čemu Bojana Milanović priča jeste publika. Publika je uvijek tu kada ona gostuje. Nju već ljudi prepoznaju i vole je. Naša publika voli kada dođe drugo pozorište i to pozorište ima dobar prijem. Mislim da je to veoma važno i za pozorište koje gostuje i za ono koje je domaćin. Možemo mi imati i veću i manju scenu, ali ako nije domaćinska atmosfera, ako nije jedna ozbiljna pozorišna atmosfera i struktura organizacije, onda to sve pada u vodu, onda džaba dobra scena. Mislim da je to istina. Što se same scene tiče, ona je slična kao i scena pozorišta u Nišu. Mislim da je isti arhitekta ta dva pozorišta i da su u isto vrijeme i pravljena. Recimo, za vrijeme tridesetih godina prošlog vijeka bilo je specifično da neka scena ima rotaciju. Mi smo imali to tada, a imamo i danas. Naša scena i kapaciteti su dobri, ali ja bih voljela da se još više ulaže u tehniku i da se u našem pozorištu, sada, kada se bližimo stogodišnjici, sve to obnovi.
NN: Teatar fest je u čast nagrađenih zatvorila predstava "Martin udio". Šta Vi mislite o tome koja je tajna odličnog prijema ove predstave kod publike, čak i medijski, nikad nije bilo hvaljenije predstave?
ZRNIĆ: Da, pozorišna publika je odlično prihvatila tu predstavu. Ta predstava je, da tako kažemo, rezultat dugogodišnjeg rada pozorišta. Prije te predstave su postojale jako dobre predstave. I onda, kada vi sa tim predznanjem i tim iskustvom uđete u projekat kao što je "Martin udio" i svim svojim srcem uđete u temu, ne može izostati uspjeh. Zato razumijem toliku euforiju oko predstave. Razumijem i novinare i ljude koji su je pohvalili. Ono što je važno za tu predstavu jeste to što je kompletan autorski tim odavde i što je izuzetno mlad, prije svega, sa rediteljem na čelu. To je naše banjalučko dijete koje se školovalo u Beogradu. Tu su mladi glumci koji su unijeli neku novu energiju, vrlo profesionalni. Prosto osjećate da oni žele da igraju sa vama. I kad uđete u takvu jednu temu i kada, bez obzira na to što ansambl broji dvadesetak glumaca, rad bude normalan, prirodan, bez ikakvog stresa. Tu su se prosto poklopile neke stvari koje su posljedice jednog jako velikog, predanog, tridesetogodišnjeg ili bar dvadesetogodišnjeg rada.
NN: Ulogu Martine svekrve, zavisno od igranja do igranja, tumačite i vi i Nataša Ivančević. Kako je došlo do toga?
ZRNIĆ: Jeste, Nataša i ja igramo zajedno tu ulogu. Ja sam počela da radim tu predstavu, međutim, desila se nezgoda, a nezgode se dešavaju, i nekih, bogami, pet ili šest dana pred premijeru Nataša Ivančević je uskočila u moju ulogu da spasi predstavu i ja sam joj stvarno neizmjerno zahvalna. To je samo dokaz da smo mi glumci zaista složni i da ćemo jedni drugima pomoći. Poslije premijere smo se dogovorile da ćemo igrati jednu predstavu ona, a jednu ja, tako da ćemo se mijenjati. Imamo čak i interni dogovor da, kada budemo išle na neka putovanja, podijelimo tu ulogu pa ćemo igrati obje u predstavi.
NN: Za ulogu Novakovićke u predstavi "Gospođa Olga" nagrađeni ste na festivalu "Ljubica". Ovu dramu je Milutin Bojić napisao 1914. godine i negdje ste već govorili da je Novakovićka žena kakvih mnogo postoji i danas. Da li to znači da po tom ženskom pitanju nije bilo napretka od vremena pisanja drame do danas?
ZRNIĆ: Nažalost, nije, i dan-danas imamo takve žene koje su u braku zbog materijalnih razloga. Kako je 21. vijek, ja sam mislila da žene stiču više obrazovanja, a obrazovanje je važno, pa samim tim mogu da se osamostale. Međutim, to, izgleda, nije presudno. Tradicija je ono što nama zarobi mozak. Naravno, nije nužno da je tradicija loša. Nisam ja protiv tradicije, ali prosto, da se žena izbori za sebe i svoju egzistenciju i dalje je teško. I onda žene, kao što je Novakovićka, razvijaju neke druge sposobnosti i postaju manipulativne kako bi opstale u porodici i izborile se za neki svoj status. One prividno imaju moć da na nešto utiču, a, nažalost, suštinski je nemaju. I danas su muškarci u svemu više plaćeni od žena. Nećete vjerovati koliko danas postoji žena, a poznajem ih lično, koje zbog finansija ne mogu da izađu iz lošeg braka. I to je geneza jedne porodice, jednog loše postavljenog odnosa u porodici. Evo, na Teatar festu gledali smo i predstavu "Sigurna kuća" iz Gavele. Tu je riječ o nasilju i postoji jedna činjenica da žena, prema nekim statistikama, tek iz sedmog pokušaja može da izađe iz zlostavljačke porodice. To je stvarno poražavajuće i žalosno. A lik Novakovićke reditelji najčešće, što je vrlo čudno, štrihuju. Čak je u nekim predstavama njen lik i izbačen, a ona je, u suštini, oponent gospođi Olgi, koja je rasna žena puna života i ima tu snagu da ima kontrolu nad svojim životom. Naravno, kod Novakovićke je to užasno kompleksno i meni je jako drago što sam dobila priliku da igram tu ulogu, a eto, desilo se da se Nina (Nikolina Friganović) povrijedila i onda sam ja uskočila u njenu ulogu, tako da se zatvorio neki krug. Jako sam ponosna na tu ulogu i vjerujte mi da mi je samo igranje te uloge dovoljno, koliko je ona kompleksna, koliko je jaka i lijepa. Jako se radujem igranju, naročito zato što je predstava na repertoaru Narodnog pozorišta u Beogradu, pa imam priliku da vidim kako utiče na publiku tamo, ovdje i u drugim sredinama.
NN: S obzirom na to da Novakovićka nije glavna uloga u predstavi, da je, eto, neki i štrihuju, a da ste Vi nagrađeni baš za tu ulogu, kakvu to poruku šalje mlađim glumcima o malim i velikim ulogama?
ZRNIĆ: Novakovićka je u postavci Juga Radivojevića ravnopravan lik sa ostalima, a što se tiče malih i velikih uloga, male zaista ne postoje. Na Teatar festu smo gledali i "Gospu Nolu", koja je pobjednička predstava festivala. U toj predstavi Gordana Đurđević Dimić, jedna velika pozorišna dramska glumica iz Srpskog narodnog pozorišta, žena sa toliko godina iskustva, opslužuje predstavu dva sata, pjevajući, imitirajući razne glasove iz pozadine, sve vrijeme sjedeći na sceni, da bi poentirala posljednjih pola sata. Koliko je to divno. Ako publika i naše mlade kolege ne vide nas kako radimo, imali su sad priliku da vide jednu veliku glumicu iz regiona, vrhunsku, koja ima isto razmišljanje kao i mi svi ovdje. Znači, ona je žena koja živi za predstavu i nije važno kakva je uloga, nego je važno koliko ti daš i koliko si spreman da doprineseš predstavi.
NN: Vratio bih se još malo na "Gospođu Olgu", koja je koprodukcija sa Narodnim pozorištem u Beogradu. Koliko prijaju ovakve koprodukcije?
ZRNIĆ: Koprodukcije glumcu uvijek prijaju, zato što upoznate neke nove kolege, vidite kako oni rade i, na kraju krajeva, vidite gdje vi kotirate. Tu se kalite kao glumac, a da ne kažem koliko je to dobro za pozorište. To je veoma dobar potez naše kuće da svake godine bude jedna koprodukcija. Pošto sam bila pod ogromnim stresom da izađem sa ulogom u "Gospođi Olgi" na kraj za svega desetak dana, da spasimo projekat, da nekako sve to uradim uz, naravno, veliku pomoć Nikoline Friganović, koja mi je tačno objašnjavala šta su oni radili, kako su radili, da što prije uđem u sve to, tek u jednom trenutku sam shvatila da je predstava na redovnom repertoaru u Narodnom pozorištu u Beogradu, što je za mene stvarno velika čast.
NN: Kada smo već kod Beograda, Vi ste tamo bili na postdiplomskim studijama i mislim da mi još iz prošlog intervjua dugujete jednu anegdotu sa tih studija, koju ste mi ispričali neformalno?
ZRNIĆ: To nisu postdiplomske studije, to je bila specijalizacija. Sad više i ne znam da li postoji taj termin specijalizacija u tim našim dramskim umjetnostima. Sada je master. Tad su bile specijalističke studije, gdje sam se ja specijalizovala za glas i mjuzikl. Iz tog perioda i dan-danas, a prošlo je više od dvadeset godina, crpim neke stvari. Crpim iz tih časova, iz života u Beogradu, nekih poznanstava. Bilo je tada raznih anegdota i sad ne znam na koju mislite?
NN: Mislim na upoznavanje sa Miodragom Petrovićem Čkaljom…
ZRNIĆ: A, da, da… Tada sam se družila sa mojom, i danas jako dobrom prijateljicom Milenom Petrović. Ona je sa Muzičke akademije došla na specijalizaciju u Beograd. Mi smo se upoznale i zbližile i ona je mene u jednom trenutku pozvala da me upozna sa svojima, da dođem na ručak sutra. Mi smo sutradan, poslije časova, krenule na ručak i ja kažem: "Daj stani da kupim neke milošte, da baš ne idem praznih ruku kod njih." I, uglavnom, mi stižemo, a vrata stana otvara Čedomir Petrović, glumac. Ulazimo, sjedamo za sto, a na čelu stola sjedi Čkalja. Ja to nikada neću zaboraviti. Tek tad sam povezala da je Milena iz te čuvene porodice Petrović. Čkalji je Milena, njegova unuka, pričala o tome šta mi studiramo, šta mi radimo. On je izrazio želju da me upozna, tako da me blagoslovi, što se kaže. On me je i poljubio i poželio mi sreću, a ja se dan-danas sjećam njegovih očiju i toga kako smo lijepo pričali, i Čedomir, i Čkalja, i Milena, i ja. Poslije pitam Milenu što mi nije rekla. Kaže: "Nisam namjerno, htjela sam da te iznenadim", a i kaže: "Ne bih ja baš ni pozvala svakoga." To je stvarno bio jedan prelijep događaj u mom životu. Godinu dana poslije toga mislim da je Čkalja preminuo.
NN: Ispostaviće se da je simbolično poslije Čkaljine smrti i srpska komedija ušla u krizu kada je riječ o kinematografiji, ali to je samo moje mišljenje. Za kraj, moramo pomenuti i Vašu ulogu u predstavi Gradskog pozorišta "Jazavac" "Iza tih očiju", za koju ste nagrađeni na "Danima komedije" u Bijeljini. Možete li nam reći nešto o toj ulozi, pod broj jedan, i, pod broj dva, kako stvari sa komedijom stoje u srpskom teatru, za razliku od kinematografije?
ZRNIĆ: Komedija u srpskom pozorištu i regionalnom pozorištu i dalje dobro kotira, ali je rijetka iz dva razloga. Prvo, teško je napraviti dobru komediju i, drugo, naša stvarnost je toliko komična da ju je teško preslikati i prestići. Naša trenutna situacija, društveno-socijalno-politička, jedan je veliki kuršlus. Stvarno ne znam ko bi sad uzeo i napisao nešto što mi već na svakodnevnom nivou ne vidimo. Zbog toga se sve više vraćamo klasicima. Recimo, Nušić je dokaz da se ništa ne mijenja, sve je isto kao i prije sto godina. A što se tiče predstave "Iza tih očiju", to je isto jako lijepa saradnja Gradskog pozorišta "Jazavac" i Nebojše Ilića Cileta, glumca iz "Ateljea 212". Njemu je to bio rediteljski debi i jedan od njegovih prvih postavljenih tekstova, da li drugi ili treći. Zajedno smo napravili jednu simpatičnu predstavu, toplu, pametnu i, evo, uskoro ćemo tu predstavu igrati i u "Ateljeu" i baš čekam da vidim kako ćemo sa tom predstavom proći kod beogradske publike. U Bijeljini je ona prošla odlično, iako smo mi imali sumnje, pošto to nije urnebesna komedija. Mislili smo da možda neće ostati zapažena, ali, eto, izgleda da smo ipak privukli ljude, a još je ta moja uloga, na moje veliko iznenađenje, nagrađena, što mi je baš drago. I ono što bih ja stvarno voljela da istaknem u ovom intervjuu i što mi je važno jeste da sam primijetila mnogo mladih ljudi, studenata glume i uopšte mladih, koji nama dolaze u pozorište. Hoću ovom prilikom da ih pohvalim i da kažem da računam na njih. Imaju od koga da uče, to je važno. Ovdje ima sjajnih glumaca koji su sad već i preko serija konačno regionalno priznati, tako da im želim svu sreću i želim da uče od nas i da nastave ono što smo mi prije nekih dvadeset i više godina počeli, maltene, od nule.
