Slobodan Perišić banjalučki je glumac i reditelj, koji je skoro u koprodukciji Gradskog pozorišta "Jazavac" i Gradskog pozorišta Gradiška na scenu postavio kabare "Kroz život sa Veljom".
U naslovnoj ulozi je Velimir Blanić, a pored njega u predstavi svira orkestar kojeg čine glumci i muzičari Vladimir Đorđević, Aleksandar Blanić, Sava Knežević i Milan Savić. Više o ovom komadu, a i generalno o stanju u kulturi danas i ovdje, Perišić je govorio za "Nezavisne".
NN: Kabaretska predstava "Kroz život sa Veljom" već je na redovnom repertoaru dva pozorišta. Koliko ste zadovoljni prvim reakcijama, nakon premijera u Banjaluci i Gradišci?
PERIŠIĆ: Ljudi su bili na nogama nakon svakog izvođenja do sada. Šalju poruke Velji, zahvaljuju. Jako lijep prijem zasad. Čini mi se da smo uspjeli uklopiti dobru zabavu sa ovom lakrdijom oko nas.
NN: Smatrate da pozorište ne smije stajati po strani od društvenih tokova, pa se tako i ova komedija bavi fenomenima privatizacije, tranzicije i određenih društvenih devijacija. Koliko je, po Vašem mišljenju, u odnosu na društvo efikasan društveni angažman i da li je možda najefikasniji u žanru komedije?
PERIŠIĆ: Mi se kroz predstavu bavimo polaritetima našeg društva i vrlo precizno imenujemo stvari. Pljačka, primitivizam, pohlepa, korupcija nasuprot poštenja, vaspitanja, obrazovanja, empatije. Sve to pakujemo u kabaretsku formu koja podrazumijeva satiričan pristup koji izaziva smijeh u publici. Pozorište se uvijek bavi svojim vremenom zato što svaki put iznova koristi postupak pretvaranja ideje u materiju, energije u informaciju, uživo u trenutku u kom djeluje. Kroz samu predstavu smo pokušali da se poigramo i samim žanrom kao osnovnim stavom autora. Odabirom žanra mijenjamo percepciju, to jest sam doživljaj situacije. Komedija jeste najprihvatljivija kao žanr za širu populaciju. "Jazavac" je pozorište koje svoj repertoar gradi u tom smjeru, s namjerom da privuku što veći broj gledalaca. Ali ja mislim da to nije više toliko pitanje forme koja se u pozorištu oblikuje odabirom žanra, već da je u pitanju sadržaj koji na više nivoa povezuje sve u publici. Istina je trenutno najbolja riječ koja to opisuje.
NN: Sa glumcem Velimirom Blanićem dosta ste radili i na štrihiranju teksta. Koliko je to bio zahtjevan posao pored režije?
PERIŠIĆ: U stvari, mi smo radili na stvaranju te kompletne priče koju sada imate priliku da gledate. Veljo je godinama pisao anegdote, kratke priče, dogodovštine koje je trebalo uobličiti u cjelovitu dramsku strukturu. Napravio sam tematsko idejni koncept koji je prihvaćen prvo od Velje, a zatim i od pozorišta "Jazavac". Mogu reći da smo se hrabro upustili u proces pisanja bez nekog iskustva. Za mene lično je to bilo poprilično stresno. Imao sam ogromno povjerenje sa Veljine strane, a iz moje percepcije prvi ozbiljan dramaturški zahvat u svom dosadašnjem radu. U jednom trenutku smo počeli zajedno da pišemo, shvatio sam da su nam stilovi različiti i da Veljo mora sam pisati. On je uglavnom to pisao kao pripovjedač, a zatim sam se ja bavio dramatizacijom. Sve do generalnih proba u stvari nismo bili sigurni koliko je jasna naša priča drugima, to jest Veljina priča. Osjećao sam ogromnu odgovornost jer sam koncepirao priču na njegovom odrastanju i vaspitanju, odgovornost prema predivnim Veljinim roditeljima.
NN: Kao već formiran glumac studirali ste režiju kod pokojnog profesora Nenada Bojića. Koliko se studij režije u zrelijim godinama razlikovao od studija glume u vremenu Vaše rane mladosti?
PERIŠIĆ: Ispunjavao sam nekadašnje uslove za upis na studijski program pozorišne režije, imao sam već završen fakultet, a samim tim i neko iskustvo. Za mene je to bio neki logičan slijed nadogradnje znanja o profesiji. Profesor Bojić je bio veliki posvećenik svog posla, vrsan poznavalac žanra. Bio je jedan od najboljih studenata svog profesora, velikog reditelja Mijača. Bio je profesor u pravom smislu te riječi i do kraja se nije prodao... A mnogi su se prodali. Rekao mi je jednom prilikom da je ovo što se radi u visokom obrazovanju pravi zločin. Znao je da dijagnostifikuje stvari u par riječi, to je odlika dobre indikacije. U predstavi "Kroz život sa Veljom" smo provukli taj zločin nad visokim obrazovanjem. Znanje određuje nivo svijesti.
NN: Vaša predstava "Mlijeko" kao prva profesionalna predstava Banjalučkog studentskog pozorišta bila je izuzetno zapažena kako od publike, tako i od strane festivalskih žirija. Koja je sudbina ove predstave danas?
PERIŠIĆ: Iskreno, volio bih da nastavi svoj život i dalje, jer rijetko se desi to što se u toj predstavi desilo. Ali bitno je da ja znam kako se ta predstava desila, nije bilo slučajno. Ja volim i znam da radim sa glumcima, to je bezuslovna ljubav, a bilo bi glupo nakon toliko godina studija i rada da je drugačije. Čekamo da se Smiljana Marinković porodi pa ćemo vidjeti.
NN: Prije godinu dana nagrađeni ste za animaciju lutke u predstavi "Sedam gavranova" Dječijeg pozorišta Republike Srpske. U čemu najviše uživate kada je riječ o predstavama za djecu?
PERIŠIĆ: Kao i u "Mlijeku", kada se poklope svi faktori za istinsku kreativnost: tekst, ideja, tema, reditelj, scenograf... To se ne dešava često, ali kad se desi nastaje kolektivna euforija i slavlje. Neobjašnjiva je ta atmosfera koja bude u eteru nakon dobre predstave i samo nadahnuće svih koji su prisustvovali tom činu. Da bi se poklopili svi ti faktori neophodno je znanje.
NN: Koliko Vas raduju konstantni uspjesi matičnog ansambla te da li ansambl DP RS može raditi još bolje i još više?
PERIŠIĆ: Bojim se da sam izgubio taj entuzijazam, u stvari ubili su ga. Politika je zatrovala sve.
NN: Koji je Vaš komentar na osmostruko umanjenje budžeta za grantove iz oblasti kulture Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske?
PERIŠIĆ: Evo vidite, opet se vraćamo na nivo svijesti. To umanjenje se odnosi, kako je "Ministarstvo" obrazložilo, na vaninstitucionalnu kulturu, u prevodu na one nad kojima oni nemaju potpunu kontrolu. Mnoge te manifestacije su već realizovane jer je kraj godine. Sredstva će se dodijeliti odabranima mimo Ministarstva. Oni koju su dobili ili će dobiti kao pravi kulturni radnici, iz pristojnosti, da se javno zahvale onome ko im je "omogućio" punim imenom i prezimenom. U prevodu "Đura će ti oprostiti što te tukao".
NN: Vaš komentar na rad Audio-vizuelnog centra Republike Srpske: da li ste zadovoljni i kakva su očekivanja po pitanju ovdašnje kinematografije koja sada ima uporište u ovom centru?
PERIŠIĆ: Pričamo o centru za razvoj i unapređenje kinematografije koji je osnovala Vlada na osnovu zakona o kinematografiji iz 2009. godine, a koji sama nije poštovala? Sada je izradom novog zakona prenijela nadležnosti sa Ministarstva prosvjete i kulture na Centar? Govorimo o finansijama, ovi iz Ministarstva što se bave finansijama nisu znali. Sada se to zove Audio-vizuelni centar RS i nije samo za kinematografiju, nego i za finansiranje igranog televizijskog sadržaja i video-igara. Šta to znači? Da će sutra Centar da finansira igrani program pojedinih privatnih televizija kao i programiranje video-igara? A Vi mene pitate o umanjenju grantova iz oblasti kulture, a ljudi ulažu skoro dva miliona u kulturu. Nemojte tako, treba biti pošten i reći kako jeste.
NN: Na čemu trenutno radite kada je riječ o filmovima i serijama?
PERIŠIĆ: Završili smo snimanje trećeg dijela trilogije "Meso - Kosti - Koža". Ovaj put sam kao i u "Mesu" bio u ulozi glumca, dok sam na "Kostima" radio kao asistent režije. Hajduk je moj drug, puno smo toga prošli do sada od njegovog prvog filma i moje prve pozorišne režije. Prije 14 godina smo se borili za kinematografiju, mislite da nas je neko čuo, ali, dobro, sad su se osvijestili.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.