Mislim da se užas rata može najbolje videti kroz komične situacije, kaže kultni srpski režiser Goran Marković, opisujući filozofiju svog novog filma "Turneja", čije je snimanje prije nekoliko dana započeo u Šamcu.
Po sopstvenom scenariju Marković će novi film snimati narednih dva mjeseca na nekoliko lokacija u RS. "Turneja" je okupila prvorazrednu glumačku ekipu, koju čine Mira Furlan, Slavko Štimac, Dragan Nikolić, Voja Brajović, Tihomir Stanić i Josif Tatić, a tu je i nekoliko glumaca iz BiH. Film su podržala ministarstva kulture Srbije i RS u saradnji sa RTS, RT RS i FTV, a nije izostala ni pomoć evropskog fonda za kinematografiju "Euroimage". Produkciju potpisuju "Testament film" iz Beograda i "Balkan film" iz Banjaluke.
NN: Otkuda ideja da pozorišnu priču pretvorite u igrani film i da li postoje razlike između pozorišnog teksta i scenarija?
MARKOVIĆ: Pozorišna priča je adaptacija scenarija koji sam napisao 1996. godine, ali okolnosti su u to vreme za mene u Srbiji bile veoma loše i film nisam mogao da snimim tada. U to vreme sam snimao jedan drugi film u Bugarskoj, u nekoj vrsti egzila, a tekst "Turneje" tada sam pretvorio u pozorišnu predstavu, tako da je original u stvari filmski scenario, a pozorišna predstava je adaptacija. Mnoge stvari u njoj su drugačije, zato što je to drugi medij i morale su da se promene, a sada sam se vratio izvornom scenariju i još ga malo proširio. Veoma sam zadovoljan što sam ipak uspeo da započnem sa snimanjem filma, jer mi je svo vreme stajala knedla u grlu. Ovo je moj najveći životni poduhvat, ne samo produkcioni već i po pitanju teme, ako ne najznačajniji, onda je među najznačajnijim filmovima koje sam u životu počeo.
NN: "Turneja" je zasnovana na istinitom događaju. Koliko ste se držali stvarnih događaja?
MARKOVIĆ: Povod, ali ne razlog za priču je zapravo anegdotsko putovanje grupe beogradskih glumaca koji su u ratno vreme išli u RS, u okolinu Banjaluke. Bio je rat, a oni su bili prilično lakoverni, ukratko proveli su se kao bos po trnju. Kada su mi akteri tih dešavanja ispričali priču pomislio sam kako je to zgodna situacija - grupa lakovernih, naivnih i pomalo lakomih glumaca kreću u rat da zarade na brzinu stotinak- dvestotinak maraka i dolazi do sudara dva sveta, jedan glumački, potpuno nevini svet koji nema puno veze sa realnošću, i jedan surovi ratni svet. Bila je to dobra priča koju sam dalje razvio, u stvari veći deo sam izmislio i dodao mnogo više likova, tako da se anegdota može nazvati malim povodom za ovaj scenario, a razlozi su dosta dublji. Mislim da sam uspeo da prilično duboko zahvatim ratna zbivanja, pa iako se radi o komediji biće to jedna prilično gorka komedija i rat će se ogledati u glumcima vrlo drastično.
NN: Da li je bilo teško ratnu priču adaptirati kao komediju?
MARKOVIĆ: Pa ne, od početka sam celu priču tako koncipirao. U svakoj komediji postoji nešto što generiše teške situacije. Ovde je to odnos između glumaca i rata, mislim da se užas rata može najbolje videti kroz komične situacije. Nema ozbiljne stvari s kojom se ne možete našaliti, a ovo je moj pokušaj da se rat ismeje u svoj njegovoj strahoti. Izabrao sam komediju da bih stvar malo olakšao, mada mislim da sama strahota i užas rata neće izostati. Iako je to viđeno kroz vizuru umetnika, ipak će rat zajedno sa njima protutnjati i mi ćemo ga doživeti iz drugog ugla.
NN: Šta očekujete od ovog filma?
MARKOVIĆ: "Turneja" je za mene veoma značajna, a mislim da će film biti značajan i za RS, zato što je ovaj kraj BiH nezasluženo u senci vrlo dobre produkcije sarajevskih filmova. U poslednje vreme sam gledao izuzetne filmove iz Sarajeva, imaju odličan međunarodni festival, a Banjaluka ostaje po strani svega toga, iako to ne zaslužuje jer, pre svega, ima odlično pozorište, dobre glumce, pa zašto ne bi pravili dobre filmove. S te strane je ovaj film važan, jer on treba da promoviše RS kao filmski centar i Banjaluku kao centar, koji će jednog dana da daje nove mlade autore i da stimuliše svežu krv. Ne kažem da će moj film biti veoma bitan, ali možda će pomoći, naročito zato što se ceo ovde radi. U njegovoj ličnoj karti adresa će biti RS i ako bude negde nastupao u svetu onda će to biti kao film iz RS. Kada se prave filmovi tu ne postoje granice, svaki ovdašnji film okuplja nekadašnji jugoslovenski sastav i skoro je nemoguće snimiti film, a da u njemu nisu raznorazni ljudi. To je prirodno, bez politike i bez ikakve zadnje namere. Film govori univerzalnim jezikom i ljudi koji dobro obavljaju taj posao mogu da komuniciraju bez obzira na jezik, granice i razlike. Film je odličan način da se ljudi povežu i počnu da rade zajedno na nekim dobrim stvarima.
NN: Režirali ste dokumentarce, igrane filmove, predstave, a pisali ste i knjige. Kada se osvrnete, kako vidite svoje dosadašnje stvaralaštvo?
MARKOVIĆ: Teško mi je da posmatram svoj rad, mene to ne interesuje. Još gajim iluziju da mogu da idem napred, prema tome bacanje pogleda unazad, kako sam i šta sam radio, za mene ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo. Ne gledam svoje filmove, ali neki put kada slučajno pogledam neko parče filma, gledam ga kao gledalac, čak se i ne sećam pojedinih delova. Nisam neko ko živi od prošlosti. Nemam naročite uspomene, čak ni privatne, nagrade sam uglavnom pobacao jer mi ne trebaju, predstavljaju gvožđuriju koja samo korumpira i čini da mislite da ste nešto i da se uživljavate u ulogu veličine, što mi nije potrebno.
Filmska biografija
Marković, koji je diplomirao na čuvenoj Filmskoj akademiji u Pragu, ostavio je neizbrisiv trag u kinematografiji bivšeg jugoslovenskog prostora, a o značaju njegovog rada svjedoči i činjenica da je pored Emira Kusturice jedini autor s ovih prostora koji je uvršten na listu 500 najboljih svjetskih režisera. "Nacionalna klasa", "Variola vera", "Već viđeno", "Sabirni centar", "Tito i ja", "Urnebesna tragedija" i "Kordon" samo su neki od filmova koji su ušli u istoriju kinematografije, a autor je i pedesetak dokumentarnih filmova, scenarija, pozorišnih komada i knjiga.
Dobitnik je više od 30 domaćih i stranih nagrada i priznanja, kako za rad na filmu, tako i za pozorišno stvaralaštvo. Najznačajnije su dvije "Zlatne arene" u Puli, nagrada za najbolju režiju filma "Tito i ja" u San Sebastijanu, gran pri za "Kordon" u Montrealu i Sterijina nagrada za najbolji savremeni tekst za "Turneju", koja se nakon adaptirane pozorišne predstave konačno snima u filmskoj verziji.