Recimo odmah: Faruk Šehić (1970) je jedan od najizrazitijih i najupečatljivijih novih glasova ne samo u bošnjačkoj, već u cjelokupnoj mladoj poeziji sve manje zajedničkog štokavskog jezika temeljno "razbraćenih" južnoslovenskih naroda. Ovo je njegova treća zbirka. Već naslovna kovanica ukazuje na buntovan duh pjesnika koji se ne uklapa u medijske kulturne mitologeme i slike stvarnosti, makar da je u pitanju i legendarna velika čaršija u samozadovoljnoj pozi metropole bez ma(ha)ne.
Svrstane u tri ciklusa (`Proročanstva za 21. vijek`, `Sićušne mitologije` i `Transsarajevo`), Šehićeve pjesme prožete su duhom pobune protiv ratom i politikom opustošenog i degradiranog života, svijeta bijede, mržnje i novih lažnih mitova. O stvarnosti, ratnoj i postratnoj, u kojoj je prinuđen da živi, pjesnik više nema nikakvih iluzija.
Već u drugoj pjesmi čitamo: `električni kandelabri su filovani molekulama mraka` i `ako stvarnost složim u novinsku rubriku / naš je život crna hronika.` A iz svega što Šehić govori zapravo slijedi, kao u jednoj bolničkoj pjesmi, `da je stvarnost neiscrpan niz tričavih tautologija`.
Pjesnik svom silinom svog revolta, svog rebelskog glasa, demaskira lažnu stvarnost i njene nametljive privide, čak i onda kada tvrdi da `rastegnut između homo poeticusa i homo politicusa / uživam u sretnim apokalipsama novog milenija`.
Mjesta nevinog i dostojnog života sreću se još samo u čistoj prirodi (`svaka vlat trave ima dušu Mahatme Gandhija`), dok je grad topos izopačenosti. Pjesma `Ja nisam čovjek iz Sarajeva` završava ovako:
`ovdje stanuje najveći broj drvenih filozofa i mizantropa
uprkos svemu što me razara i nakrivo oblikuje
i dalje učestvujem u tvom paradoksalnom mitotvorenju
Sarajevo, nisi mi dalo ništa / izuzev svoju poeziju`.
Ipak jedno priznanje, ali samo poeziji. Stihove Česlava Miloša o `izbaviteljskom cilju` poezije Šehić je stavio kao moto zbirke. Drugi moto potiče, ne slučajno, od Alena Ginsberga - buntovni slobodni stih američkih bitnika dio je moderne pjesničke tradicije na koju se Šehić oslanja.
Poezija bitnika nije zalog za veliku poeziju naših dana i `naših` jezika, no Šehić je dovoljno snažan i svoj da mu to srodstvo ne može naškoditi. Uz svu slobodu razmahnute fraze, njegov jezik je najčešće dovoljno komprimiran, nepotkupljiv i istinit, čak ubitačno istinit, da nema sumnje u izuzetnu vrijednost ove poezije. Niti u njenu budućnost.