Snježana Mišić, glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske, posljednju premijeru odigrala je prije manje od mjesec dana u Gradskom pozorištu "Jazavac", a u pitanju je komedija "Bračno savjetovanje" rađena po tekstu austrijskog pisca Danijela Glatauera i u režiji Željka Stjepanovića.
Predstava je otvorila šesnaesto izdanje Međunarodnog festivala glumca "Zaplet" i sada je na redovnom repertoaru "Jazavca", a termin narednog igranja je 24. novembar.
Pored toga što potpisuje režiju, Željko Stjepanović u ovoj predstavi igra i psihoterapeuta, a bračnog partnera Snježane Mišić igra Željko Erkić.
Više o komadu koji je već na premijeri banjalučku publiku nasmijao do suza, ali i njenim ostalim ulogama, te pozorištu uopšteno, Mišićeva je govorila za "Nezavisne".
NN: Publika je, čini se, na prvu zavoljela "Bračno savjetovanje". Kakvi su Vaši utisci sa scene bili na premijeri, ali i prilikom repriza?
MIŠIĆ: Predstava se jako dopada publici i reaguju sjajno, a kad su okolnosti takve, i radost naše igre je nekako veća. Sve skupa, "Bračno savjetovanje" je jedno fantastično iskustvo i za nas na sceni i za ljude u publici. Međusobno i obostrano. To je najbolji vjetar u leđa jednoj predstavi. Moj utisak je da se sve nekako poklopilo i da će sve skupa još mnogo da raste.
NN: U originalni tekst Danijela Glatauera, autorski tim predstave ubacivao je replike svojstvene ovdašnjem mentalitetu, a izbacivao neke koje su tipične za "hladniju" ili "racionalniju" Austriju. Predstava je, čini mi se, još komičnija, jer se bavi ozbiljnom temom braka. Koliko ste na primjeru ove predstave "krali" iz života?
MIŠIĆ: Željko Stjepanović, koji je i režirao predstavu, adaptirao je originalni tekst iz više razloga. Najviše jer je bio dug i neadekvatan dramaturški. Zapravo i nije mijenjao originalni tekst sem tog štriha, samo je dopisao nekoliko kratkih scena. One daju taj ovdašnji šarm, a glavno tkivo predstave je originalno i izgleda da je baš ono zajedničko za nas i neke druge mentalitete, što dosta govori o univerzalnosti teme.
NN: U sličnoj predstavi pod nazivom "Bračni par(astos)" igrali ste u "Jazavcu" prije nekoliko godina. Po čemu razlikujete ova dva komada?
MIŠIĆ: Obje predstave se bave temom braka. Ta prva je bila neka vrsta rasprave o tome kako, zašto i da li uopšte ulaziti u takvu zajednicu. Posmatrala je širi kontekst u smislu šta nam se nameće i šta biramo i koji su motivi za brak danas. Žanrovski je melodrama sa elementima komedije. Sa druge strane, ova nova predstava je ono što dođe poslije, tj. šta se desi kad se brak desi i u njemu sav život i svi problemi. Po žanru je komedija sa elementima drame. Moram priznati da bi bilo zanimljivo kada bi se sad obje mogle pogledati. To bi bio kompletan pozorišni vodič kroz problematiku bračne zajednice...
NN: Šta je, po Vašem mišljenju, "ključ" za dobru komediju i da li mislite da je ovaj žanr u posljednje vrijeme potcijenjen, kako u pozorištu tako i na filmu?
MIŠIĆ: Univerzalni ključ ne postoji. U pozorištu o uspjehu i rezultatu ne možete znati ništa do samog kraja, o ma kom žanru se radilo. Čak i kad imate vrhunski ulazni kapital u smislu elemenata koji čine predstavu, niko ne može da garantuje i vrhunski proizvod niti uspjeh kod publike. Nekad se čarolija jednostavno ne desi. Komediji se mora pristupiti jednako ozbiljno kao i svemu drugom. U suprotnom se dobije jeftinija i lakša verzija zabave, zbog čega ljudi možda i potcjenjuju komedije. U moru sadržaja koji nam je dostupan, kvalitet je minimalno zastupljen pa se onda nekako stvari i generalizuju.
NN: Pored toga što ste igrali u komadima koji su otvarali Festival glumca "Zaplet" u Gradskom pozorištu "Jazavac", prije dvije godine bili ste i članica žirija. Koliko su pozorišni festivali, po Vašem mišljenju, doprinijeli popularizaciji pozorišta posljednjih deceniju ili dvije u Banjaluci?
MIŠIĆ: Festivali svakako popularizuju pozorište. Oni su sjajna prilika da ljubitelji pozorišta vide širu tatarsku sliku regiona dok je za one kojima je pozorište nepoznanica to i prilika da vide neka poznata lica i zvučna imena nakon čega se možda neki od njih odluče češće posjećivati pozorište. Ipak, bez kvalitetnog i produktivnog lokalnog pozorišnog stvaralaštva nema ni vaspitane ni mnogobrojne pozorišne publike. Srećom, mi u Banjaluci nemamo tih problema, čini mi se. Mi imamo zavidnu posjećenost u odnosu na mnoge sredine u regionu.
NN: Od kraja prošle godine igrate Truvi u "Čeličnim magnolijama" Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS). Kakva je sudbina ovog sjajnog komada skoro godinu dana poslije? S ozbirom na to da igra šestočlani ženski ansambl, da li je i publika uglavnom ženska ili i muškarci dolaze iz znatiželje da zavire u ženski frizerski salon?
MIŠIĆ: "Čelične magnolije" su u punom cvatu! Rasprodate su svaki put bukvalno nakon nekoliko dana kad se objavi repertoar NP RS. Većinom žene dolaze, naravno, ali ima dosta i muške publike. Njima se jednako svidi predstava, što je zanimljivo.
NN: U jednoj od najnagrađivanijih i najboljih predstava NP RS u posljednje vrijeme "Gospođici", rađenoj po romanu Ive Andrića, igrate Jovanku, rekli bismo, jedinog komičnog lika ovog komada. Recite nam nešto o ovoj ulozi, koliko je bilo zahtjevno biti "sa druge strane klackalice" i ovaj komad "vaditi" iz domena tragedije?
MIŠIĆ: Posljednji festival nam je bio u Sankt Peterburgu u septembru. Mnogo festivala, nagrada i gostovanja je iza nas i zaista smo ponosni na "Gospođičin" put i dosadašnji život. Moj glumački zadatak tu je zabavan i uzbudljiv, jer igram naratora i pet likova. Jedan od njih je Jovanka. Ona je možda najupečatljivija upravo zbog tog komičnog efekta koji ima kod publike. Sredstva koja smo birali za Jovanku kada smo sklapali cjelinu bila su upravo takva, jer je to bilo najživotnije. Samim tim i najbolje. Zapravo, najveći glumački kvalitet te predstave je partnerska igra ansambla koji je sve vrijeme na sceni. Nekako mi se čini da nikad nisam igrala u predstavi gdje su baš svi iz ekipe toliko fokusirani jedni na druge i na zajednički cilj. To u stvari pravi ravnotežu i vezu između svih likova.
NN: Za kraj, kažite nam šta za Vas lično znači pozorište i kako ga vidite u odnosu na širu društvenu zajednicu?
MIŠIĆ: Za te odgovore bi nam bio potreban cijeli jedan novi razgovor. Pozorište je živa i dinamična stvar, odnos prema njemu se mijenja kako se mi mijenjamo, i pojedinačno, i kao društvo. Kako vrijeme odmiče, ja se osjećam sve privilegovanije što sam dio nečeg istinitog, iskrenog, životnog, sadržajnog i emotivnog kao što je pozorište. Nekako više cijenimo ono što je zapravo i rijetko danas. I takve pojave će sve više dobijati na važnosti i u nekoj široj društvenoj zajednici, nadam se. Ko voli pozorište zna koliko ono može biti ljekovito. I za pojedinca i za društvo.