Pozornica

Sokolović za "Nezavisne": Pozorište, to sam ja, bez nacije i vjere

Sokolović za "Nezavisne": Pozorište, to sam ja, bez nacije i vjere
Foto: N.N. | Sokolović za Nezavisne: Pozorište, to sam ja, bez nacije i vjere. Ja sam

Zijah Sokolović, popularni bh. glumac, nastupiće u Gradskom pozorištu "Jazavac" u petak sa početkom u 20 časova u okviru 12. izdanja Međunarodnog festivala glumca "Zaplet". Njegov kabare "Međuigre 0-24" biće izveden van takmičarske konkurencije, a pred sam nastup o svojoj predstavi i aktuelnom stanju u pozorištu te budućim planovima govorio je za "Nezavisne novine".

NN: Kabare je sastavljen od razmišljanja o naizgled nevažnim stvarima u životu koje se svakome od nas zbivaju, ali ih uglavnom ne primjećujemo. Šta je to toliko važno u našim životima, a promiče nam "pred nosom"?

SOKOLOVIĆ: Moj život. Naš život. Promiče nam naš lični život. Idem da kupim novine, da pročitam šta mislim. Idem da upalim televizor da saznam čega me danas sve strah, o čemu treba da razmišljam, koji narod danas mrzim i da li političkog idola danas ljubim sa prednje ili stražnje strane. I to je to! A gdje sam ja u svim tim velikim igrama? Ja sam negdje između u svojim malim međuigrama. (Servantes, Međuigre) To su male predstave koje se igraju u pauzama velikih predstava. Da se ponekad pomoću malih predstava bolje razumiju velike predstave i obratno. Moje male predstave, moje međuigre u kojima sam glup i naivan, normalan i bezobrazan, veseo i tužan, znatiželjan i hrabar. Ja, bez nacije i vjere. Ja sam.

NN: Kako u vremenu masovnih medija izbjeći masovno trovanje politikom i "velikim", a zapravo nametnutim i za pojedinca nebitnim temama - odgovara li na ovo pitanje Vaš kabare?

SOKOLOVIĆ: Kabare mog lika razlaže, neku njegovu stvarnost, na dijelove, na segmente, tako da gledalac potaknut njegovim međuigrama spaja sve te slike u neku svoju zaboravljenu ili izgubljenu stvarnost. I tako sastavlja neki svoj kabaretski svijet međuigri.

NN: "Međuigre" ste premijerno izveli 2006. godine. S obzirom na to da ste uz minimalnu scenografiju sami na sceni, koliko se ova predstava mijenjala u ovih četrnaest godina igranja?

SOKOLOVIĆ: "Međuigre 0-24" premijerno su izvedene u kultnom "Caffe teatru" u Ljubljani. Kabare čini oko 200 malih međuigara koje su stavljene u tri grupe: "...sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad je kasno...", "ja sam normalan čovjek", "osjećam se pozitivno, jer sve ono što je u meni dobro je nestalo i osjećam se sve pozitivnije". Postoji osnovna dramaturška konstrukcija, koje se uvijek držim, da bih  vladao predstavom, ali od predstave do predstave, zavisno i od publike i mog kabaretskog stanja, lutam u različite međuigre i tako su svi kabarei drugačijeg mozaika.

NN: Kako je na Vas lično  djelovala aktuelna pandemija?

SOKOLOVIĆ: Što bi rekli, zaigralo se čovječanstvo sa kapitalizmom. Ako ne čitamo što svako misli ili sumnja o trenutku civilizacije i tako smanjimo zadani strah, dobijamo vrijeme u kojima pronalazimo svoje međuigre. Ako ih ne pronađemo, ova velika igra će nas dovesti do ludila.

NN: Da li su umjetnici i umjetnost na globalnom nivou odgovorili aktuelnoj situaciju onako kako je trebalo?

SOKOLOVIĆ: Teško je to reći kako je trebalo reagovati. Mi umjetnici nismo vjerovali da su se ta korona ili 5g ili geopolitika ili bolesni kapitalizam toliko raspustili, da osjećamo da u vremenima koja dolaze umjetnost neće biti više ni potrebna. Umjetnost će dolaziti iz telefona, kompjutera i televizora.

NN: Zbog aktuelne pandemije većina pozorišta je još zatvorena. Kafići i tržni centri sa druge strane odavno rade. Kako gledate na ovaj fenomen?

SOKOLOVIĆ: Gradi se nova stvarnost u kojoj, možda, neće za neko vrijeme  trebati ni umjetnik ni umjetnost da o njoj stvara neku drugačiju sliku. Da pravi neku paralelnu stvarnost. Na kraju krajeva, umjetnost samo troši pare... ahaha!.. a kafići i tržni centri prave pare koronarne.

NN: Više od pedeset godina ste aktivno na sceni.

SOKOLOVIĆ: Pedeset dvije godine. Malo vremena šta bi glumac mogao i trebalo da putem pozorišta dovikne ljudima.

NN: Kako vidite budućnost pozorišta?

SOKOLOVIĆ: Da će opstati, malo mutirati, ali opstati.  Romantično rečeno, svijet bez pozorišta,  bez glumaca, bez umjetnostosti i umjetnika, sumrak čovječanstva. Jer, ako će samo kapitalizam da riješi sve čovjekove tegobe, onda je to mrak čovječanstva.

NN: A mlade kolege, mladi glumci, kako oni da misle?

SOKOLOVIĆ: Hmm, mladi glumci, oni su danas na drogama televizije i televizijskih serija i pokojim filmom. Neki će imati trajne glumačke posljedice, a neki će se liječiti u takvom pozorištu kakvim su ga i pravili. Rijetki su mladi glumci danas koje pamtimo po njihovim pozorišnim ulogama, kao što su Ozren Grabarić, Olga Pakalović, Vilim Matula, Selma Alispahić, Maja Izetbegović, Nermin Bravo, Boris Ler, Igor Đorđević i mnogi drugi hrabri, koji daju pozorištu vještačko disanje.

NN: Vaši planovi na "novu stvarnost"?

SOKOLOVIĆ: Ove sezone režiram dvije lutkarske predstave na nagrađene tekstove Selme Parisi, moje najstarije ćerke, u banjalučkom i mostarskom pozorištu. Ja sam ambasador EU projekta "Naša djeca" u Hrvatskoj, tako da nastavljamo da učimo djecu da pišu i pričaju bajke. U Zagrebu je, poslije knjige "Glumac... je glumac... je glumac", izašla i knjiga "CABAres, CABAres", tako da ću ići od promocije do promocije. I da li mogu još nešto reći?

NN: Recite?!

SOKOLOVIĆ: Slušam album Damira Imamovića "Svrzina kuća" i na njoj pjesmu "Put putuje Latif-aga". Hvala za vrijeme i prostor.

NN: I Vama!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije