BANJALUKA - Premijera predstave "Srećno nam, Adi" po motivima filma "Srećno, Leo Grande", u režiji i adaptaciji Dajane Josipović, izvedena je u srijedu uveče na sceni "Petar Kočić" u Narodnom pozorištu Republike Srpske (NP RS).
Nakon predstava "Čelične magnolije" i "Majstori, majstori", ovo je treći komad u posljednje dvije godine koji u nacionalnom teatru Republike Srpske filmski scenario pretvara u pozorišni komad.
Takođe, predstava je još jedna u nizu kojom ova kuća daje šansu mladim rediteljima i glumcima, nastavljajući da "osvježava" ansambl i autorski tim, što je za svaku pohvalu.
U predstavi su igrali Nataša Ivančević, Ilija Ivanović i Ana Vinčić. Autorski tim čine još: Ivana Lovrić, dramaturg, Dunja Kostić, scenograf, Ivana Ristić, kostimograf, Miloš Aćimović i Luka Lukić, kompozitori i dizajneri zvuka, Una Đelošević, koja potpisuje scenski pokret, te Nataša Kecman, lektor, Nikola Đaković, producent, i Maja Kalaba, sufler i inspicijent.
Po riječima mlade i energične rediteljke, predstava se, između ostalog, bavi temom samoprihvatanja, ženskom i muškom seksualnošću, te postavlja pitanje "koliko smo mi žene i muškarci na Balkanu stradalnici okova patrijarhata, rigidnih i moralnih okova i mentaliteta koji je oblikovao naše tijelo kao polje discipline i ćutanja?"
Specifičnost projekta, kako će reći, leži i u njegovom balkanskom kontekstu.
Jednu univerzalnu priču prvenstveno o ženi starije dobi koja je, nakon života provedenog u odanosti mužu, porodici i moralnim normama, odlučila da ispuni svoju duboko potisnutu želju za tjelesnim zadovoljstvom tako što će iznajmiti seksualnog radnika, rediteljka je, dakle, iz britanskog ostrva prebacila na Balkansko poluostrvo. Ovim potezom predstava je djelimično dobila na snazi, jer je Balkan kudikamo konzervativnija sredina od Britanije. Međutim, sudeći po viđenom i reakcijama publike, njihovom smijehu na neočekivanim mjestima, predstava, u odnosu na film po kojem je rađena, više je dobila na komičnom nego na angažovanom, u smislu da je potez Vere više njen lični, a ne politički čin.
Glumica Nataša Ivančević, koju publika poznaje prvenstveno po komičnim ulogama, i Veru je odigrala tako da često na sceni izgleda karikaturalno, što u ovom komadu vjerovatno nije zamišljeno, a što vremenom za predstavu, kako je glumci budu razvijali iz igranje u igranje, umjesto mane može postati prednost.
Pored komičnog, iz Verinog dijaloga sa Adijem, kojeg igra Ivanović, više je primjetna njena lična, naspram stege patrijarhata. Zašto bi inače, nakon što je odlučila da ispuni svoju seksualnu želju, i dalje bila ona stara javljajući se na svaki poziv? Zašto bi i dalje bila usmjerena na svoj profesorski, u neku ruku, pokušavajući da degradira Adijev poziv, neprestano ulazeći u njegovu psihologiju i porodične odnose.
Ako je patrijarhat kriv za to na koji način je provela život, Vera odlučuje da ga odbaci tek u ispunjavanju svog tjelesnog zadovoljstva, a ne u potpunosti, što bi možda bilo logičnije. Ta i takva logika po kojoj bismo zaključili da nepisani zakoni društva kroz Verin, u nezadovoljstvu proživljeni, život nisu ostavili slobodu izbora, prisutna je tek u sceni sa konobaricom i Verinom bivšom učenicom Anđelom (Ana Vinčić), kada joj se ona izvinjava za to što ju je, dok je bila učenica, zbog kratke haljine nazvala kurvom. Tek ovdje Vera odbacuje širu sliku društva koje je, uz takvu kakva jeste, formiralo njenu ličnost, a ova kao i prethodno pomenute scene vjerna su pratnja filmskog scenarija. Tu, jednostavno, ne možemo na vidimo isključivo balkanski kontekst. Takođe, Adi kojeg je Dajana Josipović adaptirala po liku Lea Grandea, od njega se razlikuje samo po tome što mu je brat poginuo u ratu. Sve ostalo manje-više je slično. Sa druge strane, što je više bježala od filmskog scenarija, predstava je bivala bolja. Ovdje prvenstveno mislimo na scene sa Anom Vinčić, koja je pored Anđele, igrala neutralnu ženu sa dugačkom pletenicom, što može da bude simbol duge tradicije, erotičnosti i obuzdane seksualnosti. Igra Vinčićeve u predstavi svodi se na zavodljiv ples i ona, između ostalog, služi kao zamjena za erotske i seksualne scene koje u igri dva glavna lika nismo vidjeli. Kroz lik plesačice, vidimo i osjećamo autentičan potpis rediteljke koja daje oblik potisnutim seksualnim željama i okovima o kojima smo govorili, a koje predstava nastoji kritički da sagleda.
Vrijedno je napomenuti i da ova predstava, bar posmatrajući iz sale, djeluje kao zahtjevna za igru, te da je svoj put ka etabliranom glumcu dodatno prokrčio Ilija Ivanović, inače student četvrte godine glume na banjalučkoj Akademiji umjetnosti, kojem je ovo, ako se ne varamo, četvrta ostvarena uloga u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Njegov Adi, baš kako bi i trebalo to da bude, na početku je samouvjeren i slobodouman mladić, koji se bavi neobičnim poslom, a koji će, kako vrijeme odmiče, sa sebe skidati sloj po sloj otkivajući svoju ranjivost.
Sve u svemu, na repertoaru NP RS, dobili smo jednu drugačiju predstavu koja tekstom, igrom, bojom scenografije, plesom i uopšte formom, slavi tjelesnost i koja preispituje kako žensku, tako i mušku seksualnost. Njen uspjeh ne mora da leži u dosegu sagledavanja šireg društvenog konteksta, nego u igri koja je pozorišno poštena i različita u odnosu na filmsku. Ako ta igra, da ponovimo još jednom na kraju, makar i spontano, u svojim nijansama biva komična, to ne znači da duga ruka patrijarhata guši njenu osnovnu ideju o samoprihvatanju. Naprotiv, gledajući Veru kao zarobljenicu sopstvenog uma, pa onda svega ostalog, predstava "Srećno nam, Adi", uvjereni smo, više je dobila nego izgubila na autentičnosti.
Načas surove, načas komične, i obrnuto, stvari su često jednostavnije nego što izgledaju. Na kraju svih krajeva, ma koliko teretan bio sistem u kojem smo odrastali, prokleta sloboda izbora, kako bi to poetski zaključio Branimir Džoni Štulić i koliko god se kasno sjetili toga, mora da postoji.