Nagrade laskaju našoj taštini, ali nijednog pisca ne čine boljim nego što on stvarno jeste, prokomentarisao je ovogodišnji dobitnik "Kočićeve nagrade" Stevan Tontić mjesto nagrada u piščevom životu.
Tontić, pjesnik, esejista, prozaista, kritičar, antologičar, prevodilac sa njemačkog jezika i profesor filozofije, do sada je nagrađivan i "Šantićevom", "Zmajevom" i "Rakićevom nagradom", dobitnik je i "Bosanskog stećka", a u Njemačkoj je dobio značajnu nagradu Bavarske akademije lijepih umjetnosti "Horst Binek" i nagradu za književnost u egzilu grada Hajdelberga.
Osim 11 knjiga poezije, pet knjiga izabranih pjesama, Tontić je objavio i prozu "Tvoje srce, zeko" 1998. godine, te sabrana djela ove godine. Kao antologičar objavio je knjige "Novije pjesništvo BiH" i "Moderno srpsko pjesništvo". Preveo je mnoge savremene njemačke pjesnike na srpski jezik.
Tontić za "Nezavisne" govori o nagradama, savremenoj književnosti, pjesništvu, egzilu u Njemačku, povratku u BiH, kao i o njegovim angažmanima i reakcijama na neke društvene nepravde i zla, ali i nemogućnosti da se odreaguje
''na svu silesiju zloćudne gluposti'' jer bi čovjek, prema Tontićevim riječima, morao da se angažuje "od jutra do sutra"...
NN: Osim brojnih domaćih i nekoliko međunarodnih nagrada, dobitnik ste i ovogodišnje "Kočićeve nagrade". S obzirom na Kočićev, a i Vaš angažman, koji nikako nije bio lak, šta Vam znači ova nagrada?
TONTIĆ: Nagrade laskaju našoj taštini, ali nijednog pisca ne čine boljim nego što on stvarno jeste. Smisao jedne književne nagrade je najviše u tome da skrene pažnju čitalaca na nagrađeno djelo, dovede do novih poznanstava i otkrića.
Kočić je veliki pripovjedač iz moga zavičaja, kao što su to poslije njega bili Skender Kulenović i Branko Ćopić, i u tome je posebna boja ove nagrade za mene. Kočić je izuzetna pojava moderne srpske književnosti ne samo po umjetničkoj vrijednosti svojih pripovijedaka. On je i izuzetna ličnost srpske kulture i politike u Bosni pod austrougarskom vlašću; dovoljno je da se sjetimo njegovih govora u Bosanskom saboru protiv kvarenja srpskog jezika i njegove borbe za agrarne i druge reforme, njegovih "sudanija" i zatvora, njegove tragično i prerano okončane životne avanture.
NN: Vi ste jedini pisac koji je dobitnik dvije istaknute literarne nagrade u kratkom vremenskom periodu i u RS i u Federaciji BiH - dobili ste, naime, i nagradu "Bosanski stećak" za 2007. godinu koju dodjeljuje Udruženje pisaca BiH za cjelokupno pjesničko djelo. O kvalitetu Vašeg djela su se nehotice složili i žiriji za dodjelu nagrade u RS i u FBiH. Koliko Vam ta činjenica znači kao srpskom piscu sa boravištem u Sarajevu?
TONTIĆ: Ne bi se baš moglo reći da su se složili. Žiri "Kočićeve nagrade" nije bio jednoglasan, što je sasvim u redu. Isto tako, predsjednik i neki članovi Uprave Udruženja pisaca BiH, čiji ja nisam član, bili su protiv toga da se njihova međunarodna nagrada za poeziju dodijeli meni, pošto se nisam borio za njihovu ideju bosanske države. Tu nagradu sam ipak primio jer su me predložili najbolji hrvatski i bošnjački pjesnici, kao i zato što je to, u stvari, nagrada "Sarajevskih dana poezije", jednog starog i lijepog poetskog festivala u kojem sam učestvovao od svojih mladih dana. Ima, dabome, kolega i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH koji se otprilike slažu u ocjeni onoga što sam pisao i pišem, što mi, naravno, godi, ali nemam namjeru da se udvaram bilo kome.
NN: Bili ste tri godine član NIN-ovog žirija za roman godine. Šta možete reći sa tim iskustvom o savremenoj romanesknoj produkciji na srpskom jeziku, ali i kao član žirija jednog književnog konkursa u BiH, kao i o stanju književnog stvaralaštva u našoj zemlji?
TONTIĆ: U prethodne tri godine srpski romanopisci bili su izuzetno vrijedni. Svake godine našem žiriju stizalo je preko sto romana. Srećom, uvijek je tu bilo i dosta dobrih djela, kao, recimo, prošle godine, kada je nagrađen izvrsni roman o Tesli Vladimira Pištala. Ja više, hvala bogu, nisam u NIN-ovom žiriju - to je vrlo naporan i osjetljiv posao. U žiriju sam nedavno osnovane Fondacije "Fra Grgo Martić" iz Kreševa, u kojoj je već izašlo prvo kolo od pet nagrađenih knjiga, a pobjednici drugog kola znaće se krajem septembra. Stigao je veliki broj rukopisa, ovog puta i na srpskom jeziku. Što se tiče književnog stvaralaštva na području cijele BiH, rekao bih samo to da se u posljednjih petnaestak godina pojavilo nekoliko vanredno darovitih autora u sve tri nacionalne književnosti. Neki od njih, poput Radomira D. Mitrića, žive i u Banjaluci.
NN: Pred sam rat, i u ratu, istrajavali ste u poziciji nezavisnog intelektualca
koji je nastojao biti van svih tad aktuelnih tabora, dominantnih nacionalnih struja i podjela, vjeran ideji čovječnosti i uvažavanju drugoga, koji se ne libi kritikovati sve ono pred čime su mnogi zatvarali oči, bili spremni ćutati ili čak otvoreno potpomagati strukture koje su se u svojim sredinama razračunavale sa svima koji im nisu bili istomišljenici. Koliko je bilo teško onda, a i danas?
TONTIĆ: Događale su se mnoge strašne stvari o kojima nisam mogao ni smio da ćutim jer bih izdao sebe i umro prije smrti i kao čovjek i kao pjesnik. Povremeno sam dizao svoj glas i pisao o onome što me poražavalo i vrijeđalo kao ljudsko biće. Nije to bilo ni lako ni prijatno, pa stoga nisam ni bio svakodnevno "na zadatku". Tako je i danas. Kada bi čovjek htio da reaguje na svu silesiju zloćudne gluposti kojoj je svakodnevno izložen, morao bi da se angažuje "od jutra do sutra" i sve svoje vrijeme straći na obračun sa čitavim četama zlih duhova i budala, podjednako raspoređenih u svakom nacionu, a bez šanse da smanji njihov uticaj na kulturni i politički život.
Tuđin u vlastitoj zemlji
NN: Proveli ste više godina u izbjeglištvu u Njemačkoj. Kako je pjesniku u egzilu? A kako mu je kao povratniku u sopstvenu zemlju?
TONTIĆ: U Njemačkoj sam proveo osam godina i osam mjeseci, od maja 1993. do kraja 2001. godine. Bilo je to vrlo tegobno iskustvo za mene, kao i za stotine hiljada mojih zemljaka. Jedino što nisam morao, za razliku od ratnog Sarajeva, da strahujem da će me neko ubiti. A dobra stvar je bila to što sam bolje naučio njemački, upoznao mnogo zanimljivih ljudi i stekao nekoliko izvanrednih i dragih prijatelja. A kao povratnik u zemlju, povratnik bez posla, često imam osjećaj da sam zapravo drugi put u egzilu. Tuđin u vlastitoj zemlji, jer se ona umnogome otuđila od mene, od neke svoje "normalnosti".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.