BIJELjINA - Prije sto godina, na današnji dan, u Tuzli je rođen veliki pisac Mehmed Meša Selimović.
Poslije prve knjige, zbirke pripovjedaka "Prva četa" (1950), sa temom iz NOB-a, objavljuje roman "Tišine" (1961). Slijede knjige, zbirka pripovjedaka "Tuđa zemlja" (1962) i kratki poetski roman "Magla i mjesečina" (1965).
"Derviš i smrt" (1966) kritika je odmah oduševljeno pozdravila kao izuzetno djelo. To je roman koji na simboličan način ovori o borbi pojedinca protiv dogme i ne-slobode. Ovaj roman je u svim anketama književnih kritičara svrstan u sam vrh srpske i eks-jugoslovenske književnosti.
Roman "Tvrđava" (1970) vraća nas u još dublju prošlost, u 17. vijek. "Tvrđava" je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je "svaki čovjek" svaka zajednica, svaka ideologija zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno je ulazak u život, u haotičnu stvarnost svijeta, početak individualnog razvoja, otvaranje mogućnosti susreta sa drugima i upoznavanja istinskih ljudskih vrijednosti.
Nakon romana "Ostrvo" (1974) koji obrađuje teme iz savremenog života, slijede: "Djevojka crvene kose", "Pisci, mišljenja i razgovori", "Za i protiv Vuka", "Krug" i "Sjećanja" (1976). Ovo posljednje djelo je autobiografsko. U njemu Meša Selimović opisuje mnoge važne događaje i ličnosti koje su na njegov život uticale i ostavile neizbrisiv trag.
U svojoj knjizi "Prijatelji" Dobrica Ćosić, na sto osamdeset osmoj strani, prenosi dio testamentalnog pisma Meše Selimovića Srpskoj akademiji nauka i umetnosti iz 1976. godine.
"Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u BiH, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.
"Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borislava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije 'Srpska književnost u sto knjiga', koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti, i sa mnom su zajedno u Odjeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom.", piše Selimović.