Mile Stojić, bh. književnik i ovogodišnji laureat godišnje nagrade Društva pisaca BiH, kaže da mu je ovo prva nagrada u Sarajevu, te da mu je drago što je konačno dobio priznanje udruženja čiji je član već 30 godina.
"Dobijao sam nagrade u Zagrebu, Banjaluci, Novom Sadu, Beču, a ovo je prvi put da sam je dobio u Sarajevu. Zbog toga je ona na neki način simbolična. Ne mislim da nagrade daju gradovi; nagrade daje žiri i svaka nagrada, prije svega, govori o žiriju, a pa tek potom o piscu", tvrdi Stojić u intervjuu za "Nezavisne novine".
NN: Dobili ste godišnju nagradu Društva pisaca BiH za Vašu zbirku poezije "Među zavađenim narodima". Šta za Vas kao pisca ona znači?
STOJIĆ: Značajna mi je zbog toga što je ona iz struke i što je daje udruženje čiji sam član preko 30 godina. Nakon dvadesetak knjiga valjda sam zaslužio jednu nagradu u Sarajevu.
NN: Može li nagrada za pisca biti motivacija ili možda demotivacija?
STOJIĆ: Za mladog pisca nagrada može biti motivacija, a za nas pisce koji smo u trećoj životnoj dobi ona može biti jedno lijepo priznanje. I novac je motivacija, važno je reći. Puno je knjiga, a malo nagrada. Mnogi pisci ne dobiju nagrade. Srećom, meni su najdraži neki pisci koji nisu dobili, recimo, Nobelovu nagradu. Čitam ih s radošću, a neke nobelovce jednostavno ne mogu čitati. I to vam je dokaz da nema pravila kad se dodjeljuju nagrade. Sve su to okolnosti; ima nekih knjiga koje su u tom trenutku aktualne po svojim značenjima ili autori koji su prisutni ili manje prisutni. Mislim da mi u Bosni i Hercegovini imamo malo nagrada, a imamo dosta dobrih pisaca. Recimo, pročitao sam negdje da u Srbiji ima oko 400 književnih nagrada, što je, opet, neka vrsta devalvacije književnosti. Dovoljno je da objavite knjigu i dobijete odmah nagradu. U BiH ima malo nagrada i mislim da bi neka osmišljena kulturna politika, koju mi nemamo, trebalo da dovede do njenog uvećanja. Recimo da nagrada koja nosi ime Ive Andrića, bh. pisca, postoji u Srbiji, a mi takvu nagradu nemamo ovdje. Nagrada koja nosi ime "Meša Selimović" postoji i u Srbiji i u BiH. Nagrada koja nosi ime književnika Skendera Kulenovića prisutna je i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Smatram da bi tu trebalo uvesti nekog reda. Potrebno je dati veći dignitet književnim nagradama i u materijalnom smislu.
NN: Koliko su realni kriteriji pri dodjeli književnih nagrada u BiH?
STOJIĆ: Teško je govoriti o kriterijima u državi u kojoj nema nikakvih kriterija. Recimo, prije rata, ako si htio objaviti knjigu, morao si je povjeriti izdavaču, pa je onda bio neki odbor pri izdavačkoj kući koji je odabirao, pa su bili recenzenti, pa je bio urednik. U BiH su u to vrijeme bila dva značajna izdavača: "Svjetlost" i "Masleša". Dakle pisac je morao proći veliku selekciju, veliki filter da bi uopće bio objavljen. Danas je dovoljno da imaš 2.000 KM, odštampaš knjigu i "baciš" je na tržište. U Sarajevu je registrirano stotine izdavača, za Banjaluku nemam podatak, ali ih je i tamo vjerovatno mnogo. Svi oni nešto štampaju, dok sa druge strane knjižarska mreža gotovo da ne postoji. Mnogo smo knjižara imali prije rata, ali sad je to sve pretvoreno u kompjuterske centre, tako da u Sarajevu i Banjaluci ili Mostaru možemo govoriti o jednoj-dvije knjižare. Kriterija gotovo i da nema. Nagrade tu ne mogu pomoći zato što bi osnovna funkcija nagrade bila da baci veće svjetlo na knjigu kako bi ona bila više prodavana, čitana... Nekada je postojao taj jugoslovenski prostor u kojem su cirkulirale knjige, tako da ste određenu knjigu mogli naći bilo gdje, u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu... Zbog toga je teško govoriti o kriterijima jer još živimo u nekoj džungli i u toj džungli nastojimo opstati. Tako vam je i sa književnim udruženjima.
NN: Zbog čega su Vas do sada zaobilazile nagrade u Sarajevu?
STOJIĆ: Nisam posebno nezadovoljan time što do sada nisam dobio nagradu. Naravno, svaki pisac voli kad dobije nagradu i lagao bih kada bih rekao da mi nije stalo do toga. Međutim, u Sarajevu ima više dobrih knjiga nego nagrada. Tokom rata bio sam izvan Sarajeva; možda je i to jedan od razloga. Postoji još duboko nepovjerenje između ljudi koji su otišli iz Sarajeva i onih koji su ostali. To je potpuno razumljivo, ali i bezrazložno. Recimo, neki najznačajniji naši pisci nisu tu bili, neki koji su bili otišli su sad vani. Uvoditi tu bilo kakve kriterije, pogotovo estetske, potpuno je nepravedno. Svejedno je gdje živi Aleksandar Hemon ili Stevan Tontić; živjeli u Sarajevu ili u Berlinu oni su naši pisci, značajni pisci. Naravno, postoje pisci koji su učestvovali u ratu, koji su huškali. I za to sam da se oni također valoriziraju, da se njihov rad valorizira jer su nanijeli dosta štete, nesreće...
NN: U Sarajevu postoji neka specifična atmosfera kada su u pitanju pisci koji su otišli. Često se piscima stavlja etiketa - nacionalista, ratnohuškač. Primjer su, recimo, Nedžad Ibrišimović, koji je već dugo vremena etiketiran kao pisac koji mrzi Srbe, zatim pokojni Momo Kapor, koji je bio persona non-grata u Sarajevu, pa čak neki mediji u BiH nisu objavili ni vijest o njegovoj smrti. Da li je etiketirati pisce ispravan stav?
STOJIĆ: Momom Kaporom se nisam puno bavio. Čitao sam ga kao tinejdžer i on na neki način i jeste pisac tog profila. On je pisac bestselera. Mislim da je značajan kao pisac te populacije. Vjerovatno se zamjerio Sarajlijama pošto je bio u odboru za odbranu Radovana Karadžića, što je isključivo politička funkcija, koju također treba valorizirati. Ne možemo preko nje preći kao da je to neka sitnica, jer su pisci koji se aktivno bave politikom sami sebe osudili i na političku valorizaciju. Kapor je upetljan u ratnu politiku i zacijelo postoje ljudi kojima to smeta i koji s razlogom imaju zadršku prema njemu. Vjerujem da se njegove knjige mogu kupovati i da se kupuju i čitaju i u Sarajevu. Što se tiče Nedžada Ibrišimovića, sjećam se afere u vezi sa nagradom "Meša Selimović". Žiri je odlučio da mu ne dodijeli nagradu za roman "Vječnik", mada mislim da je on tu nagradu mogao dobiti, jer je pisac od formata. Ali nitko žiriju ne može prigovarati što je nagradio drugu knjigu, jer taj žiri čine ugledni autori i on ima svoje estetske kriterije koje brani.
NN: Sve češće smo svjedoci javnih prepiski, sudskih tužbi koje pisci pokreću jedni protiv drugih. Mislite li da to negativno utiče na književnu scenu u BiH?
STOJIĆ: Pisci su takvi i to su bili i u ovom i u bivšem sistemu. Prisjetimo se polemika Matoša i Skerlića, Ujevića i Krleže, Bulatovića i Kiša. Ta vrsta dijaloga među piscima je nešto potpuno normalno. Kod nas je problem što živimo u potpuno šizoidnom svijetu, gdje se svaka riječ mjeri politički. Moramo znati da su pisci, prije svega, sujetni i to je na neki način i objašnjivo, jer čovjek godinu dana piše knjigu i kad je objavi očekuje da mu se malo i divimo. Sujeta je jedan od pokretača pisanja, jer inače ne bismo ni pisali. Općenito, mislim da literatura nije toliko važna stvar u našem životu, posebno ne u političkom diskursu. Uzmite, evo, skupštinu BiH, napravite anketu i pitajte poslanike koju su zadnju knjigu pročitali. Ako budu iskreni, mislim da će to biti Branko Ćopić i "Orlovi rano lete". Pogledajte književne večeri kod nas i vidjećete da tu nema političara. Na slikarskim izložbama ih možete vidjeti. Političari se boje književnosti, valjda zato što književnost barata idejama. Sa druge strane, svi vlastodršci oko sebe vole da imaju pisce. Dakle, oni znaju da je literatura malo trajnija od politike.
NN: Od pisanja se teško živi. Zašto Vi konkretno pišete, posebno poeziju?
STOJIĆ: Od poezije se nikako ne živi. Od nje se ne može živjeti ni u Americi, Njemačkoj, bogatim zemljama. Poeziju pišem, da ne budem patetičan, iz neke svoje radosti, a živim od novinarstva kao i Vi.
NN: Predavali ste na univerzitetu u Austriji?
STOJIĆ: Da, predavao sam u Austriji, preko 10 godina bio sam lektor i predavao srpsku, hrvatsku i bosansku književnost 20. stoljeća. To mi je lijepo i nezamjenjivo iskustvo.
NN: Kazali ste da pisac nije moćan u pisanju ako se stalno ne susreće s velikim literaturama. Međutim, često čujemo od mlađih kolega da u momentu kada stvaraju ne čitaju ništa jer im to otežava pisanje.
STOJIĆ: Vjerovatno ima takvih pisaca koji mogu pisati i ne čitajući. Mene velike, i dobre knjige inspiriraju. Književnost, njen poticaj, ne dolazi samo iz neposredne stvarnosti, nego i iz biblioteke. Kapitalizam je donio tzv. umjetnost bestselera. Međutim, većina bestselera su smeće. Za mene lično su Den Braun, Paolo Koeljo i slični pisci oni koji neće dugo opstati. Pisci koji, poput Borhesa, pišu u samoći biblioteka zapravo produžavaju književnost. A književnost je, prije svega, umjetnost riječi.
Mediji kao politika
NN: Urednik ste na Radiju BH, radite sa mladim ljudima, pišete za više printanih medija. Kako biste ocijenili danas medije u BiH?
STOJIĆ: To je pitanje koje više zadire u neki javno-politički diskurs. Mislim da živimo u vremenu privatnih medija za koje govorimo da su neovisni, a ja mislim da će oni biti neovisni onog trenutka kada budu pisali protiv svoga vlasnika. To se do sada nikad nije dogodilo. Još su jedino mjesto slobode javni servisi, ali i oni se guše polagano. Mediji su osnovno i najmoćnije sredstvo politike, a kod nas su mediji onakvi kakva nam je politika.
Povratak zavičaju
NN: Šta možemo od Vas očekivati u narednom periodu kada je književnost u pitanju?
STOJIĆ: Pišem knjigu kratkih proza o Hercegovini. Valjda se čovjek kad stari vraća zavičaju. Možda sam nepravedno prezirao hercegovačke pisce i pjesnike, jer su većinom pisali o nekim etnološkim sadržajima, o vinu, suncu, nebu, vinogradima...
NN: Koliko se sjećam, i Vi ste nešto pisali o vinu?
STOJIĆ: Ma, jesam. Pisao sam neke eseje, ali to nije neka velika literatura. Međutim, sad pišem jednu knjigu reminiscencija ne neke hercegovačke teme. Imam novu knjigu pjesama koja je u nastajanju i koja se bavi više klasičnim formama. Pisao sam o ratu, poraću, sad pišem intimističke stvari, ali o tom potom.
"Sarajevski dani poezije"
NN: Bliži nam se novo izdanje "Sarajevskih dana poezije". S obzirom na to da ste u Organizacionom odboru, možete li nam reći kako će to ove godine izgledati?
STOJIĆ: Da, ja sam u Umjetničkom savjetu "Sarajevskih dana poezije". To je najstarija književna manifestacija u BiH. Održala se i u teškim vremenima. I ove godine su u organizaciju uključeni značajni autori, kao što su Stevan Tontić ili Hadžem Hajdarević. Nema puno novca, jer smo ponešto prikraćeni od svih izvora finansiranja, tako da će program biti zbijen na nešto manje dana i manje autora sa strane. Ipak ćemo sačuvati tradiciju i bit ćemo i u RS prisutni u tri grada. Pridružit će nam se autori iz susjednih zemalja, ali i iz Njemačke, Kanade...