BANJALUKA - Premijera kultnog komada "Sumnjivo lice" Branislava Nušića najavljena je za srijedu sa početkom u 20 časova na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, u izvedbi ansambla ove kuće i u režiji nagrađivanog hrvatskog reditelja Ivana Plazibata.
Pretpremijerno izvođenje trebalo bi biti večeras, a izvedba za novinare upriličena je u ponedjeljak uveče.
Sam Plazibat prije ulaska u pozorište, sredstvima javnog informisanja, upozorio je publiku da ne očekuje tradicionalnog Nušića i tako je i bilo.
Glumci Aleksandar Stojković Piksi, Nataša Ivančević, Nataša Perić, Željko Erkić, Boris Šavija, Ognjen Kopuz, Boško Đurđević, Vladimir Đorđević, Bojan Kolopić, Zoran Stanišić, Aleksandar Runjić i Smiljana Marinković ovu predstavu započeli su žestoko. Doduše, Marinkovićeva se kao ministarka unutrašnjih dela pojavila tek na kraju komada. U scenografiji koja podsjeća na neka modernija vremena, uz dinamične scenske pokrete, elektronsku, pop i gangsta rep muziku, uz oružje i odijela koji podsjećaju i koji prizivaju Tarantinove "Ulične pse", ova predstava obećavala je neko novo, potpuno drugačije čitanje Nušića.
Odlična ideja, međutim, kroz dalji tok predstave nailaziće i na određene nedostatke. Tarantinovsko-nušićevski spoj postajaće problematičan, prije svega, prilikom originalnog Nušićevog jezika.
Modernizacija, odnosno osavremenjavanje Nušića, kako rekosmo, nešto je što je banjalučkoj publici jako trebalo i što je jedva čekala da vidi. Uživljavanje u tarantinovsku atmosferu predstave, ipak, u publici pokvariće obična replika Anđe (Nataša Ivančević) koja je obučena u kožne hlače i drečavorozi mantil, a koja svojoj kćerki Marici (Nataša Perić) govori kako je sramota da djevojke odlaze u kafanu. Ako znamo da su policajci-gangsteri Jerotije Pantić, Vića, Žika, Milisav, Tasa, Josa Pandur i špijun sa vizitkartom Aleksa Žunić, scenu prije ili poslije, atraktivno plesali uz elektronsku muziku, ovo postaje još problematičnije.
Iako je legitimno za komediju da, primjera radi, koristi kostime ili predmete iz jednog, a ponašanje i jezik iz drugog vremenskog perioda, ovaj put to je manje funkcionisalo u službi komedije, a više u službi nedosljednosti u atmosferi predstave. Na dramaturškoj obradi Nušićevog teksta, pored reditelja Plazibata, radila je i Ivana Lovrić i originalne Nušićeve replike u većini teksta ostavljene su vjerovatno kako bi se sa scene pokazalo koliko je Nušićev jezik aktuelan u današnjem, pa i u neimenovanom modernom vremenu predstave.
No, đavo se, kako kaže stara floskula, krije u detaljima. Već pomenutu tarantinovsku atmosferu iskrivljuje i vječno pijani i kokainom popravljeni Žika (Boris Šavija), kada poslije česte uzrečice svojstvene pijancima današnjeg vremena (ljubi brat) gazda Milisava (Zoran Stanišić) šalje da pokvasi krpu za mamurnu glavu ni manje ni više nego na bunar. Bunar je ovdje vjerovatno i simbol neuspjele izgradnje građanskog društva, odnosno onoga što je reditelju Plazibatu bilo važno da pokaže prilikom postavke Nušića. Međutim, on bi to sigurno pokazao i da je bunar postao česma, a sutlijaš sa cimetom možda banjalučki ćevap, jer i željena klasa Jerotija Pantića (Aleksandar Stojković) podrazumijeva društvo Jelene Karleuše i Novaka Đokovića, koji se pojavljuju kao kartonske makete.
Prilikom postavke Šekspirove "Ukroćene goropadi" Plazibatu su u Splitu zamjerili da je modernizacijom ubio Šekspira, a kasnije će za ovu predstavu biti nagrađivan.
U postavci Nušića, Plazibatu se jedino može zamjeriti što nije "ubio" Nušića još više, odnosno što nije uradio smjeliju adaptaciju teksta i zajedno sa kostimima, scenografijom, scenskim pokretom, osavremenio i jezik, u smislu da je ovaj klasik u potpunosti, a ne samo djelimično, prebačen u današnje vrijeme.
Poslije premijere filma "Prokletnici" u Kanu 2009. godine, američki novinari su, recimo, Kventinu Tarantinu zamjerili, što se više od 70 odsto filma govori na francuskom i njemačkom jezikom, pa će publika, u Americi, zamislite njihove propasti, biti prinuđena da čita titlove. Tarantino je tada upozoravao da se u Drugom svjetskom ratu, u kojem je radnja filma i smještena, ginulo za pogrešno akcentovanu riječ pod sumnjom za špijunažu.
Zdravku Čoliću, čija se, uzgred, muzika čuje u dva navrata u Plazibatovom "Sumnjivom licu", određeni su književnici u Srbiji zamjerili kada je pjesmu "Pjevam danju pjevam noću" otpjevao na ijekavici, jer su smatrali da je to skrnavljenje poznate pjesme Branka Radičevića.
Ivi Andriću se nakon četvrtog izdanja knjige "Na Drini ćuprija" javio jedan čitalac i rekao da nije u redu da radnici, prilikom početka rada na velelepnoj građevini Mehmed Paše Sokolovića jedu kuruzu, jer kukuruz tad još nije bio stigao na Balkan.
Sve ove kritike redom su zaboravljene. U Americi se danas bez problema čitaju titlovi u Tarantinovom filmu, a u Srbiji Zdravku Čoliću više niko ne zamjera ijekaviziranog Branka Radičevića. Tarantino i Čolić se, dakle, nisu imali potrebe osvrtati na kritike, ali Ivo Andrić, rekli bismo najveći među njima, jeste.
Izdanja knjige "Na Drini ćuprija" u kojima se pominje kuruza danas su raritetna. Ivo Andrić je ispravio grešku jer je, za razliku od prethodna dva primjera, podrazumijevala istorijsku, odnosno vremensku nedosljednost.
Da li je običan bunar u Plazibatovoj predstavi nedosljednost u vremenu radnje, da li je to njegovo poigravanje svojstveno mnogim komedijama, da li je riječ o bilo kakvoj grešci ili legitimnoj postavci, na kraju krajeva nije ni bitno.
Da li će to smetati većini u publici, vjerovatno neće. Da li je trebalo da on ijekavizira Nušića, takođe, nije na nama da govorimo. Ono što je jasno, jeste da u ovoj predstavi do kraja nije insistirano na određenoj vrsti atmosfere, da dokazano dobre replike u određenim momentima nisu funkcionisale i da je stvoren utisak da ova predstava nije završena do kraja. Prvo izvođenje, prije pretpremijernog i premijernog, rijetko kada i podrazumijeva gotovu predstavu, tako da je žestoka igra sa početka komada u određenim momentima opadala i jenjavala. Ovaj, možda i kritički nastrojen tekst prema predstavi poput mnogih kritika, naravno, biće brzo zaboravljen.
Bez obzira na često nepodudaranje u vizuelnom i u jeziku, kod nekog možda i baš zbog toga, ova predstava svakako ima dobru šansu kod publike. Prostora za razigravanje ne manjka, ali zasad je utisak da je riječ o onom što niko nije očekivao da će donijeti jedan spoj Nušića i Taranina, a to je, čini nam se, najveće svetogrđe za umjetnost - prosječna, ne do kraja dobra i ne do kraja loša predstava.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
