Gotovo osamdeset mandata je gospođa ministarka, obožavana Emilija Popadić u "Boljem životu", potom Žanka Stokić, Elizabeta od Engleske, Milunka Savić… - Svetlana - Ceca Bojković. Ona je nebrojeno puta potvrdila svu superiornost svog umjetničkog dara s kojim nije očarala samo publiku, već i kritičare.
Bojkovićeva je rođena u Zemunu 14. decembra 1947. godine, diplomirala je na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Publika ju je posebno zavoljela u serijama "Bolji život" i "Srećni ljudi", a svoj glumački talenat dokazala je u velikom broju pozorišnih i filmskih ostvarenja.
U intervjuu za "Nezavisne" govori o svojoj ulozi ministarke, odnosu prema ulogama, položaju umjetnika, odnosu sa kćerkom, ali i o novoj predstavi u kojoj igra sa Petrom Kraljem.
NN: Vaša želja od studentskih dana bila je da igrate ministarku u "Gospođi ministarki" Branislava Nušića. Ta prilika Vam se pružila u Narodnom pozorištu RS i suvereno godinama vladate repertoarom s ovim komadom. Da li ste zadovoljni onim što ste napravili s tom ulogom dosad?
BOJKOVIĆ: Iskreno, malo sam se uvek bojala i nisam samim tim ni htela da igram ministarku, ali ljudi oko mene, kolege i reditelji uvek su mislili da bi to trebalo ja da uradim. U Beogradu se nije stvorila prilika za to, međutim pre pet godina kada sam smatrala da sam zrela za tu ulogu pojavila se prilika u NP RS i sada mi je veoma drago što sam gospođu ministarku odigrala upravo u Banjaluci. Takođe, bila sam potpuno neopterećena jer u Beogradu vas stalno porede sa nekom glumicom koja je tumačila ovaj lik i imaju neka očekivanja. Ovde sam bila u jednom divnom ansamblu, divnoj atmosferi i na kraju mogu reći da sam zadovoljna i predstavom i svojom ulogom. To se pokazalo i kod publike, ne samo banjalučke jer smo mi dosta gostovali i dobili mnoga priznanja.
NN: Koliko improvizujete na sceni i koliko je sa svakim novim igranjem ministarka drugačija?
BOJKOVIĆ: Dosta sam oprezna s improvizacijom i to uradim onda kada mi dođe inspiracija, ali tako da nikada ne iskačem iz onoga što je linija tog lika. Ukoliko improvizacija može da obogati scenu i igru - uradim to, međutim nikada to ne silim i ne smišljam unapred.
NN: U žanrovskom smislu "Gospođa ministarka" pripada komediji mentaliteta. Čini mi se da se mentalitet, posebno na našim prostorima, sporo mijenja?
BOJKOVIĆ: U pravu ste, mentalitet se generalno jako sporo menja, a specijalno naš. Nušić je bio kolumnista "Politike" 1905. i 1906. godine i izdata je jedna knjiga u kojoj su sve te njegove kolumne napisane. Kada to čitate, politika i ljudski odnosi - sve je u mentalitetu ostalo isto. Mentalitet se, nažalost, najsporije menja ili se uopšte ne menja.
NN: Sudbina Žanke Stokić jedna je od najtužnijih u istoriji srpskog pozorišta. Kada ste spremali ulogu Žanke do detalja ste proučavali ponašanje dijabetičara, s obzirom na to da je ona bolovala od te bolesti. Koliko je bilo teško tumačiti njen lik?
BOJKOVIĆ: Bilo je veoma teško. Takođe nisam verovala da mogu to izneti, međutim reditelj drame "Smrt gospođe ministarke", pokojni Savo Mrmak, uspeo je da me ubedi da prihvatim tu ulogu. Prvo nisam htela jer sam se bojala, ipak je to dosta odgovoran zadatak i postoje ljudi koji još pamte Žanku. Mrmak me ubedio da ne idem na sličnost, već da ispričam to kao jednu tragičnu priču. Shvatila sam to kao nešto dalje od glume, kao neku vrstu misije. Sve u svemu, odgovornost je bila velika i posvetila sam se toj ulozi u potpunosti.
NN: Za Vas kažu da ste osoba bez dlake na jeziku, a ono što svi koji prate Vaš rad znaju jeste da ste borac za prava samostalnih umjetnika, kao i da ste iz tih razloga više puta javno kritikovali aktuelne predstavnike vlasti. Otkud tolika potreba da se svakoj nepravdi kada je o umjetnicima riječ protivite javno i žestoko?
BOJKOVIĆ: To je pitanje mog karaktera i verovatno crta koju bi trebalo da imaju svi umetnici. To je, u stvari, neka potraga i stalna borba za istinom, koja ne treba da se pokazuje samo na sceni, već i u životu i u tom smislu mislim da je logično da sam takva.
NN: Mnoge generacije su odrasle uz serije "Srećni ljudi" i "Bolji život", koje su uživale veliku popularnost. Kako Vi danas gledate na te projekte i šta se promijenilo u smislu tekstova i glume od tada?
BOJKOVIĆ: Ponekad pogledam neku epizodu "Boljeg života". Mislim da je to bila naša najbolja serija. To je bilo drugo vreme, mnogo čednije nego ovo današnje i sama ta serija ima jednu toplinu koju ostale serije nemaju. I kao što se stvarnost oko nas promenila, tako se i sadržaj promenio. U "Boljem životu" postoji porodica kao okosnica, dok su danas neke druge vrednosti na ceni. Moram priznati da me nekad uhvati nostalgija jer je to bilo jedno zaista lepo vreme.
NN: Zajedno sa Markom Nikolićem ove godine ste na simpatičan način kao "mama i tata Popadić" uručili nagradu Draganu Bjelogrliću za njegov film "Montevideo, Bog te video". Kako je došlo do te ideje i kakav je bio taj susret?
BOJKOVIĆ: Posle toga smo otišli na piće i ispričali smo se, upravo smo pričali o tom vremenu, o tome kako smo radili "Bolji život" i kako je to bio lep period. Svako od nas je pošao svojim putem, ali veoma mi je drago da je Dragan napravio tako sjajan film kao što je "Montevideo, Bog te video".
NN: Vaša kćerka Katarina Žutić takođe je glumica. Imale ste priliku i da igrate zajedno. Koliko ste bili strogi prema njoj i kakav je Vaš odnos poslovno i privatno?
BOJKOVIĆ: Katarina je sada žena na svojim nogama i ja sam potpuno mirna. Na početku je bilo više razmirica između nas kada je ona počinjala i igrala svoje prve uloge. Možda sam i ja preterivala jer sam imala veliku tremu, trebalo je navići se na to. S obzirom na to da sam i sama glumica, uvek sam više tražila od nje. Verovatno nisam uspela mirno da je sagledam tih prvih nekoliko godina, ali to je prošlo i sada smo potpuno ravnopravne, igramo zajedno u dve predstave i jednoj duo drami. U privatnom životu se odlično slažemo, desi se da se zbog obaveza ne vidimo više dana, ali ja ne spadam u one dosadne majke koje dave, pa je ni ne zovem prečesto. Međutim, mislim da je upravo to dobro jer, kada se sretnemo, imamo mnogo toga reći jedna drugoj.
NN: Da li je lakše igrati sa glumcem koji se strogo drži teksta ili s onim koji voli da improvizuje? Uopšteno, koliko znači partner na sceni?
BOJKOVIĆ: Jako je bitan partner. Kada sam bila mlađa nisam toliko shvatala vrednost partnera, ali mnogo je bitan. I sada kada gledam neke predstave i vidim sjajnog glumca ili glumicu, a nema adekvatnog partnera, onda vidite da ne može da se razigra. Mnogo je lakše ako glumac ima nekog s kim može na pravi način da "gradi scenu". U tom smislu meni su najbolji partneri Vlastimir - Đuza Stojiljković i Petar Kralj jer se pored njih osećam kao riba u vodi.
"Matica"
NN: U Ateljeu 212 trenutno pripremate komad "Matica" koji preispituje pitanja morala i vrijednosnog sistema. Šta je, u stvari, okosnica ovog komada?
BOJKOVIĆ: Da, u tom komadu, pored ostalih, igram sa Petrom Kraljem. Reč je o jednom pukovniku koji se povukao u podrum jer mu je svugde tesno. Reč je o praizvedbi, a glavni junak je general Armije JNA u penziji koji ima i svoju ličnu i porodičnu priču čiji sastavni deo, između ostalog, čini to kako su se selili od grada do grada po bivšoj Jugoslaviji, kako je to uistinu i bivalo. I na kraju taj jedan čovek sa svojim životom završava kao eksponat u muzeju. Matica je zapravo jedan deo koji mu je potreban za bicikl za unuka, ali to je metafora.