Slike vidim kao hobi i kao igru, a slikarstvo je definitivno ono čime ću da se bavim, jer nisam osoba koja može da sedi u kancelariji i radi osam sati. Slikarstvo mi daje slobodu, kaže Svetlana Ninković, mlada novosadska slikarka, koja je u Banjaluci prvi put boravila u okviru Međunarodne kolonije gradova partnera.
Rođena u Zemunu 1982. godine, Svetlana Ninković je diplomirala na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, na Grafičkom odsjeku 2006. godine, na kojem sada privodi kraju master studije. Svoj boravak u gradu na Vrbasu pamtiće, kako kaže, zauvijek, dijelom zbog prekrasne prirode i dobrih ljudi, a dijelom zbog odličnih domaćina kolonije.
Svoje posjete Banjaluci, kaže, najradije se prisjeća kao jednog divnog odmora.
"Ovo mi je treća kolonija na kojoj sam dosad bila. Prvi put sam u Banjaluci i samo mogu da kažem da sam oduševljena ljudima, zbivanjima, gradom, sve je sjajno. Uslovi su stvarno bili odlični, jako nas paze, divni su domaćini, a i hrana je odlična. Jedem pet puta na dan, a kod kuće samo jednom, i to ako stignem, tako da je meni kolonija došla kao neki odmor", ističe Ninkovićeva i dodaje da je svima već nahvalila Banjaluku toliko da mnogi njeni prijatelji žele da je posjete.
Poseban utisak na nju je ostavila Akademija umjetnosti, ali će pamtiti i doživljaje s raftinga.
"Oduševila sam se prostorom i time kako je sve uredno i čisto. Akademija je zaista sjajno urađena. Pored toga, izdvojila bih rafting koji je bio stvarno zabavan", kaže Ninkovićeva i dodaje da joj je veoma prijala posjeta Krupi na Vrbasu i boravak u prirodi.
Ona je tokom kolonije iza sebe ostavila četiri rada u akrilu, koji je kombinovala sa drugim materijalima, što je i inače tehnika koju najčešće koristi.
"Uglavnom radim akrilno platno, jer mi prija. Često ga kombinujem s pastelama i šljokicama. Volim šljokice jer one daju to šarenilo i svetlucanje, zbog kojeg i slika nekako sija i deluje vedro", pojasnila je Ninkovićeva.
Prema njenim riječima, motivi za radove su isključivo emocije, ali one nisu za objašnjavanje.
"Ne volim da pričam o slikama jer onda utičem na posmatrača. Ovako kad čovek sam stane ispred slike i doživi nešto, to je ono pravo, ono što on oseti. Prema mom mišljenju, prvi doživljaj je najbitniji. Kada bih pričala šta sam u stvari predstavila, svi ljudi bi slike gledali na identičan način, što nije suština umetnosti", ističe ova mlada slikarka, dodavši da joj je glavni poriv za slikanje u stvari igra.
Njeni radovi su dosad predstavljeni na nekoliko grupnih i samostalnih izložbi u Novom Sadu, Beogradu, Subotici i Novom Miloševu.
"Imala sam sedam samostalnih izložbi i nekoliko grupnih. Inače, radove ne grupišem u cikluse, nekako brzo slikam, što opet zavisi od raspoloženja. Slikam nekoliko dana, pa onda sve ostavim da miruje dve do tri nedelje ili čak mesec. Kad taj period prođe, dovršim slike, na koje često ispišem i mali tekst koji predstavlja samo moja osećanja u tom trenutku", objašnjava Ninkovićeva, dodavši da nema pravila koliko dugo stvara neko djelo, što se najbolje vidjelo na koloniji u Banjaluci.
"Sve ide po osećaju, tako i tekst i boja i slika", ističe ona, dodavši da osjećaj diktira i tempo stvaranja.
Iako je slikarstvo počelo kao divan hobi, vrlo brzo je preraslo u životni poziv.
"Još ne mogu da živim samo od slikanja, zato što je našim ljudima bitnije da kupe cipele od 200 evra nego sliku. Umetnost ih ne zanima. Jedino kad idu u svadbu onda odluče da kupe sliku. Ne posećuju izložbe, nemaju tu kulturu", kaže ona i dodaje da se povremeno ipak nađe kupac koji poželi da mu uradi nešto po narudžbi.
Iako radi po narudžbi, kaže da ne dozvoljava da joj se kreativnost ograničava.
"Ljudi vide šta ja radim i onda hoće neku svoju kombinaciju slike, što i nije problem, ali to mora biti u mom fazonu, jer ja dajem zadnju reč", kaže Ninkovićeva.