Tamara Ljubičić prva je solistkinja Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS), koja igra naslovnu ulogu u baletu "Snjeguljica i sedam patuljaka", a koji će premijerno biti izveden na velikoj sceni sarajevskog teatra 1. novembra, s početkom u 19.30.
"Baletska predstava koju sam napravila namijenjena je svima, bazirana je na klasičnom plesu i klasičnoj muzici po knjizi braće Grim. Svaki lik je definiran pokretom, gestikulacijom i dinamikom. Takođe, muzika je odabrana veoma pažljivo kako bi se mogla direktno povezati sa likovima. Balet će publiku uvesti u priču punu lijepih osjećanja, ljubavi, ljubomore, sažaljenja i kajanja. Istovremeno, sedam patuljaka će oduševiti publiku svojim komičnim momentima i izvanrednom glumom", izjavila je Amalia Mindrutiu, koja potpisuje režiju i koreografiju, a više o baletu za "Nezavisne" govorila je Ljubičićeva.
NN: Kako teku pripreme i saradnja sa rediteljkom i koreografkinjom?
LJUBIČIĆ: Sa Amaliom sam imala priliku da sarađujem i prije početka rada na premijeri. Već nekoliko sezona dolazi u sarajevski ansambl kao gostujući pedagog i stoga sam znala kako će otprilike izgledati rad na ovoj predstavi. S obzirom na to da je željela da kreira predstavu koja nije isključivo za djecu, dakle predstavu koju mogu gledati sve generacije, vodila se time da publici prije svega želi da ponudi klasičan balet. Samim tim je i koreografija veoma zahtjevna. Vrlo je detaljna kada je riječ o pokretu, muzici, koreografiji, režiji. Ništa ne prepušta slučaju, a bila je pripremljena za ovaj proces mnogo prije samog početka rada, što je jako važno za sam proces, pogotovo kada se radi o predstavi gdje ima mnogo likova na sceni.
NN: U čemu više uživate: u probama prije premijere, u premijeri ili reprizama? Gdje se, po Vašem mišljenju, krije najveća magija stvaranja?
LJUBIČIĆ: Svaka faza nosi sa sobom nova iskustva i svaka je podjednako dragocjena. Probe tokom pripreme premijere su rezervisane za kreiranje, otkrivanje novih mogućnosti, sticanje novih vještina. To je i najteža faza jer je prepuna uspona i padova, nesigurnosti i traženja. Usvajanje nove kombinacije tehničkih elemenata i izvježbavanja istih do savršenstva. Otključavanje lika i uvezivanje sa koreografijom i postizanje cjeline. Sama premijera je posebna po tome jer prvi put mogu osjetiti publiku u sali, a isto tako primijetiti kako se osjećam u vezi s tim. Jer sve do premijere prosto nema energije koja se kreira kada se zavjesa otvori i predstava zaista počne da živi za nas na sceni, a isto tako i za publiku. A, reprizna izvođenja su uzbudljiva, tek tada predstava dobija svoj puni život. Kroz vrijeme otkrivam nove mogućnosti. Svakim novim igranjem i sama uloga dobija više slojeva jer se tada, u stvari, počinjem igrati sa nijansama koje otkrivam kroz izvođenja, sigurna u koreografiju, a opet sumnjičava da li ću uspjeti sve izvesti baš onako kako sam željela. Naravno prihvatanje činjenice da ponekad ne uspijem, a kasnije ljepota je u pronalaženju nove energije da sljedeći put pokušam drugačije, bolje, lakše, sigurnije… i tako dokle god je predstava na repertoaru.
NN: U baletu igrate naslovnu ulogu. Šta možete reći o tome?
LJUBIČIĆ: Snjeguljicu poznajemo kao lik iz bajke braće Grim, animiranog filma "Walta Disneyja", mnogih pozorišnih ostvarenja. Lijepa princeza, utemeljenje dobrote, nevinosti, lakovjernosti, koja se susreće sa ljubomorom i zlobom maćehe, a kasnije svojom dobrotom, i uz pomoć prijatelja, patuljaka prevazilazi sve nedaće na tom putu. Ona posjeduje osobine koje se, nažalost, danas ne cijene dovoljno, a čvrsto vjerujem da je dobro uvijek snažnije od zla. Možda je potrebno više strpljenja i istrajnosti, ali to su i čovjekovi najveći kvaliteti.
NN: Sa 26 godina postali ste prva solistkinja baletskog ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo. Da li ste tada osjećali veći pritisak i odgovornost u odnosu na današnje vrijeme kad imate više iskustva?
LJUBIČIĆ: Danas je odgovornost mnogo veća. Svaka nova sezona i uloga donose sa sobom više odgovornosti prema sebi, a posebno teatru, publici i baletnoj umjetnosti uopšte.
NN: Kako biste uporedili ulaganje u balet i društveni odnos prema baletu u Sarajevu i u Vašem rodnom Novom Sadu? Postoje li razlike?
LJUBIČIĆ: S obzirom na to da sam u Sarajevu već 15 godina, a zbog obaveza ne odlazim često, nisam upućena kakva je trenutno situacija tamo. Razlika koju bih mogla da istaknem je to da novosadski baletni ansambl godinama unazad broji više članova pa samim tim imaju mogućnost da izvode masovnije balete zvučnih naslova. Sarajevski balet bi isto to činio, međutim preduslov je da se otvore desetine radnih mjesta za balerine i baletne igrače, pa bi se onda moglo razmišljati o naslovima koji bi samim tim privukli veći broj publike u pozorište. Sve je to vrlo komplicirano, ali ono što raduje je da želja postoji, i da se bez obzira na birokratske problem ipak polako stvari kreću naprijed. Međutim, i pored svega toga, mi kao ansambl publici imamo šta da ponudimo, a dokaz tome su sve posjećenije predstave, da se publika rado vraća, a imamo i nekoliko naslova za koje su ulaznice mjesecima unaprijed rasprodate. I ono što mi je možda najljepše od svega je da već niz godina primijetim u gledalištu mlađu publiku, što je dokaz da se nešto kreće, ali kojom brzinom, to, nažalost, ne zavisi mnogo od umjetnica i umjetnika.
NN: Za ples govore da ne može izumrijeti jer govori svim jezicima svijeta. Međutim, kako kod nas širu javnost zainteresovati za baletsku umjetnost?
LJUBIČIĆ: U prethodnom odgovoru sam se referisala na neka od važnih pitanja, a tome bih dodala možda i najvažnije, a to je kvalitetno ulaganje u obrazovanje mlađih generacija budućih profesionalnih balerina i igrača. Prije svega potrebno je omogućiti da mlađi kadar ima i priliku gdje da djeluje, a za to pozorište i ansambl kao jedini u državi mora biti u mogućnosti da angažuje edukovane generacije. Uz to izbor repertoara, dugoročno planiranje novih sadržaja i pravac razvoja baletne umjetnosti kod nas. Podjednako njegovanje klasičnog i savremenog repertoara svakako utiče na to da se ova umjetnost približi publici.
NN: Ljudi koji se bave baletom često govore o asketskom životu u potpunosti posvećenom igri. Kako to izgleda iz Vaše perspektive?
LJUBIČIĆ: Biti balerina ili baletni igrač znači mnogo ulaganja, fizičkog i mentalnog rada, da bi se ostvario minimalan napredak, a zamislite onda koliko je potrebno za uspjeh. Volim da kažem da se balet živi, jer bilo koja profesija kojom se bavimo cijelim bićem prosto zahtijeva isto. Odricanje u svakom smislu je nužno iz mnogo razloga, ali, uistinu, ako se čovjek bavi profesijom koja ga inspiriše, pokreće, onda se to ne može nazvati odricanjem, već prihvatanjem načina života koji je nužan da bi se stvaralo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.