U našoj književnosti, kao i u društvu, žena je uglavnom posmatrana kao "drugo" muškarcu i to je jedan od razloga zašto žene osjećaju potrebu da redefinišu sebe, rekla je književnica Tatjana Bijelić, autorka u Banjaluci nedavno promovisane knjige "Dva puta iz Oksforda".
Ova poetska knjiga bila je najbolje rangirana na konkursu Ministarstva prosvjete i kulture RS za sufinansiranje izdavačke djelatnosti.
Njena prethodna knjiga "Rub bez ruba" nagrađena je u rukopisu nagradom "Ljupko Račić" na četvrtom anonimnom konkursu "Glasa Srpske - Grafika", za najbolju prvu knjigu. Bijelićeva je priredila i dvojezičnu antologiju "Osam savremenih britanskih pjesnika".
Tatjana Bijelić za "Nezavisne" govori o poeziji, prevođenju, ženama u književnosti i savremenim identitetima...
NN: U Vašim knjigama dominiraju neobična i interesantna poigravanja jezikom, neočekivane rime, jezička i intelektualna vrckavost. Pjesme su, zahvaljujući ovakvim "intervencijama", čitljive i interesantne. Smatrate li ovo bitnim za modernu poeziju i da li je moguće vraćanjem životnosti poeziji vratiti joj i čitaoce?
BIJELIĆ: Poezija treba da se osjeća udobno u jeziku, a to je izvodljivo ako su pjesnicima na raspolaganju razne verbalne i neverbalne mogućnosti komunikacije. Zastupam ideju da poezija ne smije da obitava isključivo u pisanoj formi, nego da se jednim dijelom vrati svojoj oralnosti kroz dramatizaciju i performanse na javnim mjestima. Iz tog razloga nastojim da svojim pjesmama osiguram uklopivost u različite čitalačke mentalitete, koji se kreću od tihe meditacije nad stihovima u zatvorenom prostoru do bučnih razmjena emocija i neograničenih energija u masi koja instinktivno nadograđuje poletnost pjesme. Nazvala bih to dubinom i širinom poezije, odnosno njenom fleksibilnošću, koju nije jednostavno postići ako vas ne ponesu odgovarajući ritmovi. Smatram da je aktivna saradnja pjesnika i čitaoca veoma važna za buduće tokove savremene poezije.
NN: Osim pisanjem, bavite se i prevođenjem. Koliko su u Vašem ličnom radu pisanje i prevođenje bliski, gdje se susreću, a gdje razilaze?
BIJELIĆ: Za sada sam više orijentisana na prevođenje poezije; ne samo što trenutno više pišem poeziju nego prozu već zato što smatram da prevođenje poezije predstavlja veći izazov. U prevođenju proze ili poezije koja graniči sa prozom imate nešto više prevodilačke slobode, dok poezija u kojoj dominiraju slojevitosti i jezičke igre zahtijeva određena udubljivanja u pjesnikove otvorene i skrivene namjere. Prevođenjem poezije dolazimo do trenutnog sjedinjenja sa ritmom originala, koji jednostavno vapi da bude pretočen u sličan ritam na jeziku na koji se prevodi. Ponekad se dešava da sekvence tog ritma ostanu žive izvan prevedene pjesme, izazivajući potrebu za stvaranjem nove, originalne pjesme.
NN: U knjizi "Dva puta iz Oksforda" osjeća se susret tradicija, one s kojom ste došli u Britaniju i ondje zatečene. Šta je ono što biste izvukli iz tog doživljaja kao bitno za Vas i Vaše poetsko iskustvo?
BIJELIĆ: Susreti različitih tradicija ispočetka izazivaju pobunu, nelagodu i preispitivanje, ali ubrzo se zapada u stanje ugodne napetosti koja rasplamsava kreativnost. Ono što me fascinira u Britaniji je ozbiljnost s kojom se pristupa razgovoru o poeziji, kao i značaj koji poezija ima u akademskim krugovima, ali i među prosječnim čitaocima. Mnogi čitaju i pišu pjesme, onda ih izlažu sudu javnosti, koja ih analizira i komentariše na konstruktivan način. Organizuje se velik broj pjesničkih susreta, performansa i slemova, a postoji i značajan broj fondova iz kojih se finansiraju pjesnici i ostali stvaraoci. Sve ovo predstavlja bezbroj mogućnosti za sve koji se bave poezijom, iako je konkurencija izuzetno jaka, a put do priznatog izdavača prilično trnovit.
NN: U poeziji se bavite problemima savremenih identiteta. Šta je to što karakteriše Vaše ženske "junakinje" i koliko je slika o ženi iskrivljena u našoj literaturi?
BIJELIĆ: Poznato je da savremeni identiteti u isto vrijeme nadgrađuju i dekonstruišu tradicionalne identitete. To je uočljivo i u savremenoj književnosti, koju nastanjuju mnogostruki, modifikovani identiteti zasnovani na realističnim, fiktivnim i mitološkim tradicionalnim identitetima. Bez međusobnog nadopunjavanja ovih identiteta u konstrukciji pjesničkog subjekta, bilo bi nemoguće oslikati vezu između tradicije i savremenosti. Ženski identitet u posljednje vrijeme podliježe različitim redefinisanjima. Stvarna i tekstualna objektivacija žene nalaze se već decenijama pod lupom, ne samo književne teorije i kritike nego i ostalih oblasti koje se bave kulturom i društvom. Žene koje nastanjuju moje pjesme uglavnom se oglašavaju s marginalnih pozicija, što se takođe odnosi i na muškarce. Te žene se ne bore za dominaciju nad muškim dijelom populacije, nego u nekoliko navrata pokušavaju da ožive svoje matrilinije koje su bile potiskivane netačnim definisanjima žene u okvirima tradicionalnih društvenih normi. U našoj književnosti, kao i u društvu, žena je uglavnom posmatrana kao "drugo" muškarcu i to je jedan od razloga zašto žene osjećaju potrebu da redefinišu sebe u skladu sa vlastitim doživljajem svoje subjektnosti.
Zanemaren ženski pjesnički glas
NN: U antologiji "Osam savremenih britanskih pjesnika" mnogo je autorki, što je rijetkost kod nas.
BIJELIĆ: Žao mi je što, zbog prirode edicije, nisam bila u mogućnosti da proširim spisak zastupljenih autora i autorki. Odluka da u antologiji predstavim četiri pjesnika i četiri pjesnikinje možda je djelimično vođena principom tzv. političke korektnosti, ali značajniji faktor kod izbora je ipak neosporiva činjenica da danas postoji sve više žena koje pišu poeziju. Smatram da je polno-rodna osviješćenost važna prilikom iščitavanja poezije i osjećam veliki otpor prema antologijama u kojima se zastupljenost pjesnikinja svodi na nevjerovatnih nula do četiri odsto, a takva je, nažalost, većina pjesničkih antologija na našim prostorima. Izgleda kao da su njihovi priređivači sistematski kroz istoriju zanemarivali ženski pjesnički glas.