BANJALUKA - Kako je pozorište umjetnost trenutka, rijetke su predstave koje pamtimo po nekoliko godina; radnju uglavnom zaboravimo, rediteljski postupak nije nam ni na kraj pameti, glumačke bravure takođe, ali ono što ostane, ako je predstava bila dobra, jeste naš osjećaj iz trenutka gledanja.
Osjećaj pomjerenosti i nijeme zatečenosti pred prikazom naše surove stvarnosti iz predstave "Čuvari tvog poštenja" Gradskog pozorišta Podgorica, u ovom gledaocu, živ je i prisutan i osam godina poslije. Ta predstava igrala je i pobijedila na 20. Teatar festu "Petar Kočić" u Narodnom pozorištu Republike Srpske, a razlog zašto je baš danas pominjemo jeste njen reditelj Boris Liješević.
Predstava Borisa Liješevića, njegov autorski projekat, pod nazivom "Naličje", ovaj put u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta, igrala je u srijedu uveče, druge takmičarske noći 27. Teatar festa "Petar Kočić".
Iako je najavljeno da predstava traje dva sata i 20 minuta, što opet za ukus ovog gledaoca katkad može biti i previše, unaprijed je znao da je to nešto što ne smije propustiti.
Boris Liješević, kroz usta i umijeće 19 glumaca sa scene, ponovo se bavi fenomenom dominacije novca u odnosu na poštenje, kao najsnažniju tekovinu naroda Crne Gore, ali ovaj put preko primjera kokainskih bosova, dilera, zelenaša, građevinske mafije. Oni, preobučeni u finansijere stranaka, kontrolišu sve u zemlji, od izbornih procesa, preko tužilaštva, policije, sve do škola i vrtića.
Gledajući kako glumci u toj i takvoj situaciji tumače međuljudske i porodične odnose, ponovo se javlja osjećaj tjeskobe, ali i neke vrste katarze u pozorišnoj istini koja kaže da nema srećnih, zadovoljnih i nevinih u raljama kapitalizma stečenog na nesreći drugih.
Predstava je podijeljena u tri dijela: luka, kolo i rizort. Prvi dio igra prije pauze, a druga dva nakon iste. Direktor luke Vuk, kojeg tumači Aleksandar Radulović, u jednoj komičnoj sceni prstom dodiruje istraživačku novinarku Slobodu (Radmila Božović), govoreći joj da mu je to prvi dodir slobode. I zaista, Vuk koji vuče sve konce priče, klasični je nesrećnik iz jame koju je sam iskopao, odnosno rob imperije koju je sam stvorio. Vuk će od početka do kraja, svjestan ili ne, biti konstanta radnje, simbol zla (poput vuka iz "Tri praseta") u koje je društvo gurnuto, bankomat bez duše koji prima i dijeli novac kako mu se prohtje. On je naličje prikazanog društva.
Naspram njega, Luka, kojeg tumači glumac Lazar Đurđević, doživjeće promijene od lučkog radnika do primoranog trgovca narkoticima, koji na kraju postaje čak i vođa pobjedničke stranke zelenih. On je lice društva, ali ono lažno lice mladog političara, koje nam se preko malih i velikih ekrana obraća uvjeravajući nas u tobož bolju i srećniju budućnost, ni sam ne vjerujući u svoju priču. Đurđević je fascinantno izgradio svoj lik u ovoj predstavi kojeg prepoznajemo u našoj okolini i kao porodičnog, i kao ucijenjenog, i kao onog koji manipuliše i pristaje na igru.
Sa minimalističkom scenografijom koju potpisuje Andreja Rondović, glumci će na praznu scenu dovlačiti čas krevet, čas paletar, čas bicikl, čas kontejner za uvoz i izvoz robe i za sklapanje prljavih poslova, čas sto i nekoliko stolica i šta još ne - sve sa ciljem da nas premjeste iz prostora u prostor, iz situacije u situaciju, što će ovu predstavu učiniti veoma dinamičnom.
"Naličje" je u jednom trenutku trilerski napeto, u drugom koreografski zahtjevno (koreografija Tamara Vujošević Mandić), u trećem vrlo emotivno. Sa jedne strane, akteri nas provlače kroz razne rukavce komada, pa će se ponekom gledaocu učiniti da nam daju i previše insinuacija, dok će, sa druge strane, pomenuti rukavci otkriti dubine propasti individue, porodice i kompletnog života u neimenovanoj crnogorskoj luci pod čizmom narko-kartela.
Elem, kada prođe vrijeme i radnja ovog komada izblijedi, u izmaglici sjećanja ostaće da je nekoliko gledalaca na pauzi predstave žurilo u pozorišni bife da prati drugi set Novaka Đokovića u četvrtfinalu Rolan Garosa. Neka ostane zabilježeno i da je jedan gledalac u drugom dijelu predstave, u jednom trenutku htio da provjeri kako je završio taj drugi set, ali iz pristojnosti ne valja vaditi telefon iz džepa u pozorišnoj sali, pa nije. Neka se zna da je baš u tom trenutku upravo krenuo aplauz, gromoglasan aplauz za glumce, te da je taj gledalac pomislio, zar već kraj predstave!?
Nije zgoreg ni da se zna da je nekolicina iz gledališta i nakon predstave žurila na treći Đokovićev set, a poslije trećeg na okrugli sto povodom predstave. Sve je to potrebno znati, jer se ne zna ko je u ovo junsko veče bolju predstavu pružio, najbolji teniser u istoriji svijeta ili glumci: Aleksandar Radulović, Lazar Đurđević, Kristina Obradović, Zoran Vujović, Nada Vukčević, Tihana Ćulafić, Žana Gardašević Bulatović, Branka Otašević, Jovan Dabović, Jelena Nenezić, Jovana Brnović, Jelena Minić, Gorana Dragašević, Radmila Božović, Julija Milačić Petrović Njegoš, Anđela Marunović, Ana Vujošević, Jadranka Mamić i Danilo Čelebić. Pod rediteljskom palicom Borisa Liješevića, u ovom autorskom projektu, oni su gađali tačno tamo gdje treba.
Glumačkim "bekhendima" i "forhendima", uz aut-linije, poentirali su u prikazu devijacija, uz nevidljivu mrežu između njih i publike, "smečovali" su problemima i udarali direktno u glave, a pored tjeskobnog i osjećaja gorčine, katarze i svega onoga što pozorište zna da pruži, iza ove predstave ostao je i osjećaj brzog protoka vremena. Na okruglom stolu koji je vodila Vida Davidović, a koji je u jednom trenutku preuzela publika, Radulović je govorio kako gledaoci iz pozorišne sale odlično razumiju temu i preispitivanja ove predstave, ali da, nažalost, oni kojima je prvenstveno namijenjen i posvećen komad, isti nikada pogledati neće.
Riječ je o još jednoj istini, jer, recimo, kockarima i kladioničarima o čijim problemima, između ostalog, govori ova predstava, važno je da li će Novak Đoković na kraju podići pehar samo ako su se na isti kladili, a ne kakvu je igru pružio i šta je suština njegovog bavljenja sportom. No, bez obzira na to kako Đoković prošao do kraja turnira i bez obzira na to da li će "Naličje" trijumfovati ili ne po završetku Teatar festa "Petar Kočić" - naposljetku, pobijedio je osjećaj zahvalnosti na igri. Aplauz u nekim glavama za ansambl Narodnog pozorišta Crne Gore još traje i trajaće danima, ko zna, možda i godinama.
