Pozorište se uvijek bavi sadašnjim trenutkom. Njegovo značenje gradi se u zajedničkom činu između izvođača i publike ne samo ovdje, nego i sada. Bez čina izvođača publika ne bi mogla da vjeruje.
Bez vjerovanja publike predstava ne bi bila cjelovita. Ovako glasi dio poruke Sajmona Mekbarnija, britanskog glumca, pisca i reditelja, koja će večeras, na Svjetski dan pozorišta, biti pročitana u teatrima širom svijeta.
"Smijemo se u istom momentu. Ganuti smo. Zadržavamo dah ili iznenađeni ostajemo bez riječi. I u tom trenutku, kroz dramu, otkrivamo najdublju istinu: ono što smo smatrali najintimnijom granicom između nas, granica naše lične svijesti, takođe je bez granica", kaže Mekbarni povodom ovog važnog datuma koji se na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta (ITI) obilježava od 1961. godine.
Šta ovaj dan, međutim, znači ovdašnjim pozorišnim radnicima, te kako vide pozorišnu scenu "ovdje i sada" neki od njih govorili su za "Nezavisne".
Da li pozorište zadovoljava potrebe gledalaca? Da li ono odgovara na pitanja i izazove vremena u kojem živimo i upire li dovoljno prstom u probleme koje imamo? Kolika je uopšte moć pozorišta da nešto promijeni? Sve su to pitanja koja se logički nameću na današnji dan, kada bi trebalo da se govori o problemima pozorišta i obrnuto, o problemima na koje se skreće pažnja sa scene.
Miljka Brđanin, glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske, smatra da je uvijek bitno obilježiti Svjetski dan pozorišta, jer pozorište nije vezano samo za jedan region, nego se radi o mnogo široj umjetnosti. Pozorište kod nas svakako jeste ono što, kako kaže, zadovoljava njene potrebe, uvijek prati i podržava rad kolega, ali čak i da se ne bavi poslom glumice i kao gledalac imala bi potrebu za nekom širom scenom. Nedostatak ovdašnje scene, smatra ova glumica, jeste koketiranje kako sa publikom, tako i sa problemima o kojima je pozorište dužno da govori.
"Mislim da dužnost pozorišta jeste da upire prstom u društvene i probleme koji se tiču čovjeka ovdje i sada. Mi smo to pokušali predstavom 'Naši dani', kao i predstavom 'Radnička hronika', koja, nažalost, više nije na repertoaru, i još mnogo predstava, ali mislim da bi još konkretnije to trebalo da radimo", kaže Miljka Brđanin, dodajući da su glumci tu zarad pozorišta i svega onoga što bi pozorište trebalo da bude, a da pozorište nije tu zarad njih.
"Od antike do danas nikad nije bilo pravo vrijeme za teatar, odnosno da obrnemo stvari, vrijeme za pozorište je uvijek ili svakoga trenutka. Trebalo bi imati na umu da se pozorište kao i svako pozorišno djelo mora odnositi na trenutak u kojem nastaje i jednostavno gledati vrijeme u kojem ono jeste", kaže Darko Cvijetić, glumac, pisac i reditelj iz Prijedora. On dodaje da je pozorište trenutno u ekspanziji i da ono kao medij prvi put uspijeva da se artikuliše kao jedna nesporna činjenica nasuprot svih plagijatskih odnosa sa gledaocima putem društvenih mreža i drugdje. Baš iz tog razloga, mišljenja je Cvijetić, pozorište ima budućnost i opstaće sve do onog momenta kada Zemlja prestane da se vrti.
Koliko je na toj zemlji pozorište napredovalo, smatra on, mi u Bosni i Hercegovini znaćemo tek za dvije i po ili tri decenije.
"Kao što kasnimo u rukometu, kao što kasnimo u svakoj vrsti tehnologije i u čemu god hoćete, tako kasnimo i u teatru. Zapravo, mi imamo profilirane načine razmišljanja u pozorištu koji su zastarjeli i koji odgovaraju nekim modelima od prije 25-30 godina, tako da mi se čini ili da nemamo umjetnike koji imaju dovoljno hrabrosti da se uhvate u koštac sa vremenom, da ga uhvate za vrat i da pričaju direktno o problemima koji nas zapravo tište i guše", kritikuje Cvijetić, smatrajući da je na djelu samocenzura koja je uvijek najefikasnije sredstvo da umuknete.
S druge strane, Goran Damjanac, reditelj iz Banjaluke, osvrćući se na pozorišnu scenu u svom gradu smatra da je ostvaren značajan napredak u posljednjih 15 godina.
"U tom periodu slili su se novi ljudi u pozorišni život Banjaluke, koji su sada stasali u zrele pozorišne menadžere, glumce, dramaturge, režisere. Pojavljuje se jedna generacija koja je spremna da nosi teret novih pozorišnih tendencija, da iznese jednu novu estetiku", kaže Damjanac. On ističe da Banjaluka već sada prestaje da ima dovoljno kapaciteta da izdrži svu energiju koja se javlja u smislu novih predstava. Stoga, apeluje Damjanac, gradske i republičke vlasti morale bi da se pozabave ovim problemom.
Što se tiče priče o tome koliko je pozorište društveno angažovano kod nas, Damjanac ima slično mišljenje kao i dva prethodna sagovornika.
"Mislim da je u Banjaluci to tek krenulo nekim malim koracima. U drugim sredinama to postoji već duže vrijeme i takvo pozorište je popularnije. Više se izvodi, više ga publika voli. Ono je čak u krizi na nekom globalnom nivou, ali nama definitivno nedostaje više društveno angažovanih predstava", zaključuje Damjanac.