Svake godine susjedna Srbija izdvoji značajna sredstva za bogaćenje knjižnog fonda svojih biblioteka. Ta se sredstva raspoređuju na dvije stavke, otkup knjiga domaćih izdavača i novčana sredstva za pojedinačne kupovine literature koja je potrebna narodnim bibliotekama, od nacionalne do opštinske.
Riječ je o značajnim sredstvima koja su za nas, govoreći u procentima, nedosanjani san, dok za Srbiju predstavljaju skromnu pomoć. Ovdje je značajno obratiti pažnju prvenstveno na otkup knjiga domaćih izdavača, kojim se pomažu ne samo izdavači, nego i autori, štampari i biblioteke. Kod nas već godinama nikako da se uvede u praksu ovaj vid pomoći domaćim izdavačima.
Nosilac posla jeste centralna biblioteka, u Srbiji to je Narodna biblioteka Srbije, dok bi u RS to trebalo da bude Narodna i univerzitetska biblioteka RS. Na taj način direktno bismo pomogli našim izdavačima da u startu prodaju bar stotinak knjiga za koje stručna komisija utvrdi da predstavljaju značajno djelo.
Idući ovim putem, dolazimo do stavke pomoći bibliotekama, koja ove godine u RS iznosi 150.000 KM što je, kada se rasporedi na 47 biblioteka, više nego skroman iznos. Takođe, javne nabavke tjeraju biblioteke na besmislen tender za nabavku knjiga, koji nigdje u svijetu ne postoji. Bojim se da ove brojke i procedura znače ne samo naše mogućnosti, nego naš odnos prema knjizi, izdavaštvu i bibliotekarstvu. Ne moramo znati šta treba, ali zašto ne prihvatiti praksu razvijenijih zemalja.
Srbija samo nastavlja praksu koja je davno ustanovljena i koja je preuzeta iz razvijenog svijeta. Primjerice, danski izdavači već u startu imaju otkup gotovo polovine tiraža domaćih autora za sve biblioteke. To je bolja stimulacija od dodjeljivanja para na osnovu nejasne i komplikovane procedure prije nego što je knjiga odštampana.