Iz osobnih razloga, od djetinjstva sam se identifikovao s likovima koji nisu imali izbora. Ne znam zašto, imao sam i prijatelje koji su bili popularni, ali sam uvijek imao i "jadnog", kojeg nisu voljeli, kaže Tod Hejns, režiser koji je ostavio upečatljiv trag u prošle dvije decenije u filmskoj umjetnosti. On je posjetio Sarajevo film festival, a u njegovu čast tamo mu je priređen Tribute program, na kojem su prikazani svi njegovi filmovi. Iako je mlad, ima zavidan broj filmova i nagrada iza sebe. Posebnu pažnju je izazvao posljednji film "I am not there" o Bobu Dilanu.
NN: Vaši filmovi su socijalni i kulturni eseji! Zbog čega ste se odlučili za takav pristup?
HEJNS: Koledž je bilo mjesto gdje si, ako si htio da praviš film, morao da imaš radikalniji pristup i svi tradicionalni engleski studenti su nas smatrali uvrnutim ljudima. Sjećam se prvog časa pravljenja zvuka na filmu, kada je profesor rekao da ćemo se baviti klasičnim holivudskim filmom, u kojem se redovno pojavljuju heteroseksualni odnosi kao normalni i kao kulturni izbor. Izabrao sam nešto totalno suprotno što je tada bilo neprirodno i demistifikovalo stereotipe.
NN: Zašto se često u filmovima sukobljavate sa društvenim normama? Da li se Vaša preokupacija kao autora sada razlikuje od vremena kada ste počeli da radite?
HEJNS: To uvijek dolazi od toga kako sam informisan i kako vidim stvari. Uvijek sam bio dijete koje je imalo podršku roditelja. Nisam imao probleme u djetinjstvu, a iz nekog razloga sam se identifikovao s likovima koji nisu imali izbora. Ne znam zašto, imao sam i prijatelje koji su bili popularni, ali sam uvijek imao i "jadnog", kojeg nisu voljeli. Povezivao sam se s različitim ljudima. Feminizam i drukčije seksualno razmišljanje su me takođe zanimali i uticali na moje pisanje. To sve mi je dalo strategiju pogleda na svijet.
NN: Kako ste došli na ideju za posljednji film "I am not there" o Bobu Dilanu kao šest različitih karaktera?
HEJNS: To je sasvim običan pristup Bobu Dilanu, čitao sam mnoge knjige o njemu i skupljao različita mišljenja od ljudi koji su ga detaljno analizirali. Od njih sam pravio slagalicu i sklapao film. Vjerovatno mnogo ljudi zna o koncertu u Njuportu kada je priključio električnu gitaru i kada su svi poludjeli. Njegov mehanizam opstajanja je bio da na bini ima totalno drugačije lice za koje ga je publika vezivala. Ako je želio da zadrži kreativnost trebao je prava lica da zadrži u tajnosti.
NN: Zašto ste izabrali baš Boba Dilana, a ne nekog drugog umjetnika?
HEJNS: Volim njegovu muziku i mnogo je uticao na mene kao tinejdžera. A i da nisam volio tu muziku, napravio bih film o njemu jer je vrlo intersantan i uticao je mnogo na američku postratnu kulturu. Kada sam počeo s radom pokušao da pronađem put do njegovog razmišljanja i to stavim u film kao različite priče i poglede na svijet. Želio sam da završim s portretom Amerike i njegovim hrišćanstvom i vjerom u Boga, koja je potpuna suprotnost od vjerovanja u njegovu liberalnost. Te kontradiktornosti u njegovom životu činile su ga još većim Amerikancem jer je i njegova država ona sama sastavljena od kontradiktornosti.
NN: Zašto ste izabrali lutke kao glavne aktere u filmu o Karen Karpenter?
HEJNS: Film s lutkama kao neku vrstu eksperimenta želio sam da uradim još na koledžu. Želio sam da se promijene konvencionalnosti i izazovu emocionalne reakcije, a s lutkama se to može. S glumcima se može identifikovati, dok je s lutkama to teško. Kada sam s prijateljicom otišao u Njujork odlučili smo da napravimo film. Želio sam da radimo s lutkama, a ona s kućnim ljubimcima. Sjedeći u kafani čuo sam pjesmu "Karpentersa" koju nisam čuo od dječačkog doba i odlučio sam da napravim film o Karen, koja je umrla od anoreksije, tako da smo se složili o filmu s lutkama.
NN: Film o Dilanu, "Karpentersima" i "Velvet Goldmine" su o istim temama, muzičkim zvijezdama! Da li možda pokušavate da ih demistifikujete?
HEJNS: Ne mislim baš tako, demistifikacija znači da se prikaže prava magija zvijezda i ožive privatne sage, njihove ljubavne priče ili borba s drogom, kao film o Tini Tarner. Ovo sve dolazi iz moje glave, želim da uradim nešto sasvim suprotno. Posebno se to odnosi na "Velvet Goldmine", to je film o fanu koji elaborira ono što vidi i identifikuje se s tim, to je period glam roka i onog što se tada događalo. Situacija je tada bila nestabilna i nesigurna za one koji su pokušavali da pronađu ego. Zvijezde su oblačile kostime i izgledale su pola vremena kao vanzemaljci, a drugu polovinu kao seksualni objekti. Kreirali su liberalnost i pokrenuli su pitanja identiteta, koja su već ranije zagovarali neki britanski pisci, poput Oskara Vajlda. Nekad sam pokušavao da pokažem umjetnika u filmu uopšte ne ubacujući njegovu muziku jer je to ponekad i najbolji način.
Uticaj Sirka
NN: Vidljivo je da je na Vas veliki uticaj imao Daglas Sirk, posebno u filmu "Daleko od raja". Zbog čega je on toliko uticao na Vas?
HEJNS: Sve je počelo s koledžom, kada sam volio da gledam Sirka i Fasbindera. Sirk je uvijek bio zainteresovan za ženu kao glavnog protagonistu filma, kao i žanr u kojem je žena nosilac. Komponenta kućnog pritiska superstara je vrlo slična onom u bilo kojoj kući. Volim popularne žanrove, ali nešto što je vezano za žene izgleda mi mnogo bliže realnosti jer se žene suočavaju s problemima u vezi sa djecom, kućanstvom i odnosima s ukućanima. U gangsterskim i američkim filmovima žanrovi su mnogo čistiji i sinematičniji, a u njima muškost i muški protagonisti vode glavnu riječ. Oni su isto sjajni, ali ovi drugi se mnogo više suočavaju sa društvenim pravilima i problemima, gdje junaci moraju da nađu intelektualno rješenje. Sirk je neko ko je došao da eksperimentiše s takvim načinom. Takva kritička perspektiva američkog filma kod njegovih filmova je pokrenula neka drukčija shvatanja.