BANJALUKA - "Memory Room" je nastao kao artikulacija vremena i prostora u kojem sam živio sa svojom sestrom koja je dugo bolovala, kaže sarajevski umjetnik Ervin Babić, koji je svojim potresnim radom oduševio žiri i dobio titulu ovogodišnjeg najboljeg mladog umjetnika BiH, uz koju mu je pripala nagrada "Zvono".
Trodjelna video-instalacija simboličnog naziva "Memory Room" nastala je u periodu između 2005. i 2007. godine, kada je dvadesetpetogodišnji Ervin proživljavao ličnu traumu - bolest sestre, koju je ovjekovječio u svom radu.
Rođen u Foči, Ervin Babić je rastao u Sarajevu, u kojem se i školovao. Trenutno živi i radi na relaciji Sarajevo - Dubrovnik, a u svojoj umjetničkoj praksi bavi se performansom, videom i fotografijom. Apsolvent je na sarajevskoj Alademiji likovne umjetnosti, a za nagradu kaže da je slučajan proizvod jednog perioda njegovog života.
"Prije svega, nisam to pravio namjenski da mi je trebalo neko vrijeme. Odlazeći u bolnicu da živim sa sestrom koja se liječila uvidio sam vezu između medicine i umjetnosti, kroz jedan sterilan način komuniciranja koji je predstavljen instalacijom, u kojem sam živio sa svojom sestrom, koja je bolovala", ističe Babić.
Proživljavajući ličnu traumu zbog bolesti bliske osobe, Babić je našao jedini mogući način da je prebrodi, a to je bilo putem umjetnosti.
"U početku nisam imao predstavu kako će to izgledati. Samo sam počeo da dokumentujem, snimam te momente. Ovo je možda najznačajnija situacija kroz koju sam prošao jer je to neka vizuelna percepcija instutucije zasnovana na jednoj potupuno drugačijoj koncepciji. Više sam se fokusirao na to, nego da pazim šta sam instalirao. Dok se sve to događalo nisam bio svjestan ničega, valjda je to bio jedini način da se adaptiram i da nađem izlaz u svemu tome", pojašnjava Babić, dodavši da mu sam rad kao finalna projekcija nije ni bio toliko važan koliko njegovo lično sazrijevanje uz njega.
Nagradi se, kako kaže, nije nadao, a o finalistima čiji su radovi pored njegovog bili u užem izboru ima samo dobre riječi.
"Htio bih pohvaliti kolege finaliste. Sama izložba radova finalista ima jak koncept individualnog. Trebalo bi što više podržavati projekte ove vrste koji rade na promociji mladih umjetnika, što je važno u vremenu kada su mladi ljudi nekako potisnuti i teško im je da se iskažu", naglasio je Babić.
O svojim daljim poduhvatima još ne razmišlja. Kako sam kaže, vrijeme će pokazati šta slijedi.
"Uvijek radim u nekoj svojoj konstanti i ne volim da forsiram stvari. Radim bez tenzije, a kako će teći stvari u budućnosti odlučiće vrijeme i prostor", kaže Babić.