Pozornica

Treće veče "Zapleta": Da li nam je draža surova istina ili slatka laž?

Treće veče "Zapleta": Da li nam je draža surova istina ili slatka laž?
Foto: Aleksandar Čavić | Treće veče "Zapleta": Da li nam je draža surova istina ili slatka laž?

BANJALUKA - Treće veče 13. Međunarodnog festivala "Zaplet" u Gradskom pozorištu "Jazavac" obilježila je predstava "Enigmatske varijacije" Hrvatskog narodnog kazališta Varaždin, te razgovor sa popularnim dr Neletom Karajlićem.

"Ona je mene toliko voljela da sam na kraju sam sebe zavolio", rečenica je koju izgovara dobro poznati glumac Stojan Matavulj, u predstavi Abel Znorko, cijenjeni nobelovac, svom zvanom ili ipak nezvanom gostu Karlu Mrkši, u predstavi novinaru Eriku Larsenu.

Potresna, a ipak duhovita priča, o dva muškarca zaljubljena u jednu ženu, savršenu po svojoj nesavršenosti, iluziju stvarnosti, vjernosti i svega najljepšeg što nose i ljubomorno čuvaju u sebi deceniju unazad. Predstava, koja u svakom sljedećem minutu otkriva novi detalj, a zaplet radnje počinje od prvog pojavljivanja glumaca na sceni pa sve do zasluženog višeminutnog aplauza, duboko je dirnula pozorišnu publiku Gradskog pozorišta "Jazavac", a čini se da su tih sat i po vremena gledaoci živjeli ovu priču zajedno sa likovima.

Priča počinje kada novinar, željan sočnih detalja, zahtijeva od osamljenog, zatvorenog i hladnog nobelovca da otkrije tajnu svoje napisane knjige i života, svoje inspiracije, bola i, na kraju, ljubavi.

Sa svakim obaranjem hladnih zidova podignutih oko glumaca publika doživljava novo otkrovenje, a baš kada pomislite da je klupko konačno odmotano, novi zamršeni čvor donosi još jednu tajnu.

Da li nam je lakše da prihvatimo golu istinu ili ipak prigrlimo lijepu laž, pitanje je koje se prožima kroz cijelu izvedbu, a nevidljiva žena koja je pokretač života oba muškarca naposlijetku je samo sredstvo krajnje zablude ova dva lika. Koga volimo kada volimo, nadmetanja, koji je onaj pravi za lijepu Helenu, kojem je važnija, a kojem je više pripadala, prekinuta je jednom grubom, neočekivanom i glasnom rečenicom. "Helena je umrla prvog proljetnog dana", prodrmala je svakog prisutnog u sali i može se reći da su tek tada otvorene sve karte.

Sjajna predstava ukrašena maestralnom glumom rezultirala je i nagradom za najboljeg glumca večeri, koja je otišla u ruke proslavljenog Stojana Matavulja, a nakon predstave glumci su razgovarali o samom procesu i nastanku ovog projekta.

"Godinama me zanimao ovaj tekst i htio sam da ga napravim, ali nisam imao godine da igram. Onda se priroda pobrinula za to i evo me sada. Kroz tekst je trebalo da prikažemo kako je taj nobelovac kreten i kako je posljednjih 15 godina proveo u svom snobizmu. Mislim da smo uspjeli", rekao je Matavulj.

On smatra da publici nije bio problem da isprati zahtjevne dijaloge.

"Tekst je zanimljiv zbog tih tvistova. Dogodi se jedna situacija, koja te odvede u drugu, pa kad pomisliš da se sve smiri, pojavi se i treća i tako dalje. Iako je komplikovana tematika, radnju nije teško pratiti jer su emocije koje izlaze iz teksta pitke", rekao je on.

Njegov mlađi kolega Karlo Mrkša izrazio je zadovoljstvo što učestvuje na festivalu.

"Sa Stojanom sam igrao nekoliko uloga. Sada ću da se izrazim emotivno pa ću reći kako smo vrlo brzo kliknuli. Njegova ideja je bila da napravimo duo dramu i pitao me da li bih je igrao s njim. Osjećao sam veliku čast i strah", rekao je Mrkša.

Kraj večeri obilježio je razgovor sa dr Neletom Karajlićem, glumcem, muzičarem, kompozitorom i piscem, koji je na njemu svojstven način još jednom podsjetio sve prisutne na svoje početke, neke anegdote i cijeli životni put. Kako je rekao, pjesma koja ga je vinula u zvijezde bila je popularna "Zenica blues", koju je tada bend "Zabranjeno pušenje" morao da svira i po pet puta na koncertima širom svijeta, a prisjetio se i koncerata u Banjaluci, gdje je uvijek bio lijepo dočekan.

Koliko je Karajlić prepoznat i poštovan među Banjalučanima govori i činjenica da su se u publici našli fanovi svih uzrasta, a Karajlić je svima koji su željeli odgovorio na pitanja i time otkrio još neku anegdotu iz života.

Jedan dječak iz publike koji se vješto izborio za svoju riječ, očigledni ljubitelj Karajlićeve "Top-liste nadrealista", imao je ozbiljno pitanje za Karajlića, a između ostalog zanimalo ga kako je mogao da snima sve te komične scene a da ipak ostane ozbiljan. Karajlić mu je odgovorio da je u mnogo slučajeva bilo jako teško, ali ipak se potkrala i neka greška pa da se čak i primijeti, ukoliko se posebno obrati pažnja, neuspješno skrivanje osmijeha glumaca. Još jednom je ispričao možda i svoju najpopularniju anegdotu, kada je na jednom koncertu prestalo da radi pojačalo popularne marke maršal, a rečenica "Ljudi, crk'o maršal" mu je na kraju u potpunosti promijenila tok karijere.

"Ukoliko čovjek zaista to voli i želi da bude to što je naumio ne postoji nijedan vjetar, orkan nijedna pandemija, nijedan društveni sistem koji može da ga zauzda. Ta ljubav je ona koja preskače sve prepreke. I moj slučaj je takav", poručio je Karajlić.

Treće festivalsko veče u "Jazavcu" proteklo je uz mnogo smijeha, a moglo bi se reći da je moto cijele večeri bila upravo - ljubav.

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije