BANJALUKA - Bijeg u svijet bezbrižnog djetinjstva i carstvo fantazije ili, kako bi rekao đed Rade Ćopić, najpoznatiji đed srpske književnosti, "vantazije", moguć je još uvijek prvenstveno kroz umjetnost.
U njega iz saobraćajnih gužvi i silnih obaveza svakodnevice, iz svojih poslova i dana, ne bježe samo odrasli, nego opterećena treninzima, produženim boravcima u školama i učenjem stranih jezika čak i današnja djeca.
Posljednji, lični moj takav bijeg desio se na premijeri predstave "Mjesečev gost", u četvrtak uveče, 20. novembra, u Dječijem pozorištu Republike Srpske (DP RS).
Riječ je o komadu koji je, po djelu Branka Ćopića, na scenu ove kuće postavio reditelj Nikola Zavišić. Dramatizaciju tri Ćopićeve priče "Mjesečev gost", "Pohod na mjesec" i "Izokrenuta priča" uradila je Marija Ritan, a ansambl su činili Aleksandar Blanić, Božana Bijelić, Slobodan Perišić, Ana Anđelić i Željko Milićević.
Ova glumačka postava djeci i odraslima podarila je čarobni, ćopićevski svijet, koji je iz realnog života, nažalost, iščezao.
Sticajem okolnosti više puta pohodio sam Hašane, mjesto nastanka takvog svijeta i mjesta radnje gdje je sve počelo.
Okolnosti su takve da sam svjedok nastanka pozorišta "Ježeva kućica" koje je izgrađeno u dvorištu Jandrije Novakovića, ujaka Branka Ćopića, u Hašanima. Zgrada ovog pozorišta još nije završena, ali čak i kada to bude slučaj, tamo neće biti stalnog ansambla, kao što ni u školi sa Brankovim imenom u njegovom rodnom selu, na našu nesreću, više nema učenika.
O hrabrim bojovnicima golubjeg srca u njegovom selu, o poljarima, samardžijama, hajducima i skitnicima, trag je ostao tek u pričama.
Jedna takva priča, koja je dakle moguća još samo u literaturi i u pozorištu, danas je na redovnom repertoaru DP RS u Banjaluci, gradu u kojem pored možda još samo Prijedora, glumci imaju najveću jezičku predispoziciju za igru Ćopićevih djela i gradu koji ima više pozorišnih ansambala nego pozorišnih zgrada.
Elem, glumica Ana Anđelić svojoj lutki dala je vjerni glas Baje, smjelog lovca na mjesec naoružanog grabljama tri puta dužim od njega, Aleksandar Blanić oživio je lutku Petraka, neumornog skitnice, a Željko Milićević đeda Radu.
Kako smo saznali od uprave njihove matične kuće, u procesu rada na ovoj predstavi glumcima su u izgovoru pomogli Aleksandra Savić, predsjednica Udruženja lektora Republike Srpske, i Aleksandar Stojković Piksi, njihov kolega iz Narodnog pozorišta, rođen na suprotnoj strani Grmeča od Ćopića.
Taj rad na jeziku bio je i te kako osjetan u predstavi i taj Ćopićev jezik, danas prilikom navale engleština usljed tehnološke revolucije, dok ga slušate iz pozorišne sale, biva melem za uši.
No, jezik nije jedini na čemu se temelji ova predstava.
Temelj predstave je i u uspješnoj dramatizaciji Marije Ritan, koja je zapravo tekst za predstavu gradila na priči "Pohod na mjesec", a tek je u san dječaka Baje ubacila dio sadržaja "Mjesečevog gosta" i "Izokrenute priče".
Ritanova je uoči premijere kazala da je dramatizaciju radila bez pretencioznih korekcija, uz namjeru da sačuva poetiku Ćopićevog jezika, što je najbolji, a možda i jedini mogući princip kada je riječ o spajanju tri Ćopićeve priče u jednu dramu.
Za razliku od nje, scenografkinja Berina Šuščević uradila je nešto potpuno neočekivano, ali ne i manje uspješno. "Mjesečev požar" koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato ona je predstavila odsjajem svjetla na tabli, mjesec je okačila o štap, a tek na sličnim štapovima se može naslutiti krošnjato drveće koje zna buknuti dok mu gazimo u susret. Šuščevićeva je takođe kreatorka lutki.
Njihove zlatne kose i blještava odjeća, zajedno sa pomenutom scenografijom, više podsjećaju na industrijski stil, nego na ljepotu hašanske prirode. Stoga ovo rješenje i jeste neočekivano i zato se uklapa u kontrast našeg i ćopićevskog svijeta, te pojačava iluziju bijega iz jednog u drugi.
Kostim je djelo Jelene Stojčić, za koreografiju i scenski pokret bila je zadužena Una Đelošević, a ono što je posebno zanimljivo jeste da u ovoj predstavi nemamo klasičnog kompozitora, nego muziku preko perkusijskih, duvačkih i udaračkih instrumenata glumci izvode uživo na sceni. Segmenti muzike su veoma značajni za prelaze iz scene u scenu, u kojima glumci imaju čas lutkarski, čas naratorski zadatak.
U uglu scene je postavljen i mikrofon pomoću kojeg dolaze do izražaja i pjevačke vještine glumaca, a koji je najdjelotvorniji zbog stvaranja eha, prilikom dozivanja između likova. Sve u svemu, reklo bi se da je reditelj Nikola Zavišić u 45 minuta zaokružio jednu priču u kojoj mogu uživati svi od četiri do 104 godine, još jednom dokazujući koliko je Branko Ćopić, prikazan i u modernom ruhu, svevremen pisac.
Predstava se dotakla i svemoćnog rakijskog kotla, ali ostaje žal što je iz iste izostavljena epizoda kada se mamurni stric Nidžo sapliće o grablje.
Dječak Baja u ovoj priči ima isto onoliko godina koliko i dječak koji je sjedio do mene u sali. Prilikom izgovaranja "Izokrenute priče" koja je, kako rekosmo, u Bajinom snu, dječak iz sale po sopstvenom nahođenju kreće da vraća riječi na svoje mjesto, iako se sa scene nije čula Ćopićeva didaskalija.
"Ova je priča pretrpjela zemljotres, pa je u njoj sve ispreturano. Pokušajte vi da svaku riječ vratite na njeno pravo mjesto", podsjećamo, stoji u uvodu "Izokrenute priče", koja je tako napisana da je djeci danas i bespotrebno reći kakav je njihov zadatak.
S druge strane, potrebno je reći da je autorska ekipa Dječijeg pozorišta Republike Srpske obavila još jedan uspješan zadatak u kojem smo istinski uživali.
Neka taj užitak dugo potraje i neka ovu predstavu pogleda što više publike.
Za one koji će tek gledati valja reći da je reditelj Nikola Zavišić uoči premijere odgovarajući na pitanje koja je razlika između Branka Ćopića i Nila Armstronga rekao: "Branko Ćopić je zaista bio na mjesecu". Moram priznati da se nisam tako snašao kada me moj dječak koji je sa mnom gledao predstavu na kraju upitao: "Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće…", rekavši mu da ne znam šta je pametnije, ali da je tata još uvijek mjesečar.
