Prvenstveno se osećam kao književnik, ali mi ne smeta kada se prepletu razne vrste umetnosti, rekao je Uroš Petrović tokom gostovanja u Banjaluci, gdje se predstavio kao književnik za djecu.
Međutim, to je samo jedno u nizu njegovih "zanimanja". On se podjednako aktivno bavi i fotografijom, dizajnom, ilustracijama...
Petrovićeva svestranost ne iznenađuje s obzirom na to da je poznat kao najpametniji Srbin i jedan od trenutno najinteligentnijih ljudi, jer je četvrti po rješavanju IQ X testa u svijetu. On je predsjednik Mense Srbije, osnivač i urednik globalnog "Mensa World Photo Cupa", član je međunarodnih udruženja umjetnika "Vinci Artists" i "Poetic Genius Society". Dobitnik je brojnih značajnih književnih nagrada, a svoje fotografije i ilustracije izlagao je na više samostalnih i grupnih izložbi u svojoj zemlji i inostranstvu.
Za "Nezavisne novine" Petrović je govorio o tome kako uspjeti i raditi ono što voliš, uživati u životu, učestvovati u reformisanju obrazovanja i biti uspješan pisac za djecu.
NN: Okupirani ste fotografijom, literaturom za djecu i odrasle, a predsjedavate i Mensom Srbije. Kako to sve stignete i koja je od Vaših brojnih životnih "uloga" najomiljenija?
PETROVIĆ: Mislim da sad treba najpametnije tražiti među onima što imaju 18 ili 19 godina. Prvenstveno se osećam kao književnik, ali to mi ne smeta da mi se prepletu razne vrste umetnosti u nekim knjigama. Prvu knjigu, "Aven", lično sam i ilustrovao. I mnogim svojim kolegama sam ilustrovao knjige. U jednom trenutku se desilo da sam paralelno u Srbiji imao izložbu fotografije i dvije izložbe ilustracija. Te sve umetnosti nisu daleko jedna od druge. Čak sam napisao knjigu po jednom crtežu koji sam radio i koji je dugačak 12 metara. Umetnosti su za mene neodvojive, one se prožimaju i nadopunjuju i nije mi problem baviti se sa više njih odjednom. Naprotiv. Povežem dve-tri ljubavi... Inače, mnogo manje se razlikuju razne umetnosti nego što ljudi misle. Mislim da se, na primer, mnogo ne razlikuju matematika i religija, a kamoli šta drugo. Ceo život sam pokušavao da radim ono što volim. Konačno sam dosegao momenat da ne moram da radim što ne volim. Naravno, takva je odluka bila hrabra i nije bilo nimalo lako.
NN: Pišete i za djecu i za odrasle, i poeziju i prozu. Da li Vam je, uslovno rečeno, lakše pisati za djecu ili za odrasle?
PETROVIĆ: Najviše pišem prozu, ali imam i izleta u poeziju. Uvek volim da skrećem sa ustaljenog puta i da eksperimentišem. Na početku svog pisanja izabrao sam da pišem fantastiku, što je oslobađajuće; nema nikakvih pravila, ne drži se realnog života. Junak može da poleti, u knjizi bez problema može da se pojavi mešavina zebre i krokodila... A pisanje za decu je dodatno oslobađajuće; tu tek možeš da se razlepršaš. Naravno, nije manje obavezujuće, jer kad, recimo, pišeš za odrasle i imaš književno veče za odrasle, to ne mora da bude preterano zanimljivo, ali dobićeš aplauz i svi će ostati do kraja iz pristojnosti. Kod dece toga nema. Deca, ako osete da im je malo dosadno, da to nije na njihovoj talasnoj dužini, izgubiće interesovanje i dobićeš žagor. Kao i sve na svetu, ništa nije crno-belo. Tako je i pisanje za decu s jedne strane lakše, a sa druge teže. Sa decom nema foliranja.
NN: Vi ste pisac koji ima osam objavljenih knjiga i devet dobijenih nagrada. Koliko su Vam one značile?
PETROVIĆ: Biću iskren, značile su mi i, što je najvažnije, došle su u pravo vreme. Nagonski i spontano sam objavio prvu knjigu. Bilo mi je vrlo čudno što sam seo i napisao 300 stranica.
NN: Prije niste baš ništa pisali? Šta je bilo to što Vas je pokrenulo?
PETROVIĆ: Ništa, mrzelo me i SMS da pišem. U jednom trenutku sam poželo da imam svoju knjigu. Čini mi se da je to bilo na Sajmu knjiga u Beogradu, kada sam gledao sa galerije čitavu onu gužvu i sve te ljude.
NN: Kakav je to zapravo program unapređenja obrazovanja na kojem radite?
PETROVIĆ: Doktor Ranko Rajović, osnivač Mense, i ja smo, iznervirani lošim plasmanom na PISA testu, odlučili da nešto napravimo. Tako je nastao program, održali smo nekoliko predavanja ispred Saveza učitelja i dogodilo se nešto sjajno. Rezultati sa decom bili su neverovatni. Dobili smo podršku Saveza učitelja i akreditaciju od države. Sada već ne možemo da stignemo da obučimo sve učitelje koji žele da prođu naš program. Priključilo se i šest evropskih zemalja. Program je fokusiran na predškolski uzrast i niže razrede osnovne škole, jer se u dečjem mozgu najviše toga događa do sedme godine, odnosno do 12. godine. Do tad se najviše može uticati na inteligenciju. Krenuli smo s radom i u dve osnovne škole u Banjaluci, u "Georgi Stojkov Rakovski" i "Jovan Cvijić". Suština programa je da se u mlađem uzrastu deca stimulišu da razmišljaju i da se ne uče da se najviše vrednuje pamćenje napamet.
Nepotrebni mitovi
NN: S obzirom na dobre rezultate koje su u Srbiji postizali na testiranjima, već je počeo da kruži mit o "srpskoj pameti". Ima li osnova za to?
PETROVIĆ: Mensa Srbije je među prvih pet u svemu, po organizovanosti, po uticaju na svetskom nivou - što je veoma čudno s obzirom na to koliko je to nesrazmerno s uticajem naše zemlje u svim ostalim sferama. Imamo veoma dobru ekipu. Imamo i podršku države i njenih struktura. Istina je da imamo veliku prolaznost na Mensinim testovima, ali, sa druge strane, ne izađu svi na test. Oni koji dođu verovatno već znaju da se razlikuju od drugih. Ne treba stvarati mit ni od čega.