Pred punom salom u zagrebačkom Satiričkom kazalištu "Kerempuh" održana je premijera "Gospođe ministarke", najpoznatije komedije i uvijek aktuelnog djela srpskog književnika Branislava Nušića, kojom počinje sezona u toj pozorišnoj kući.
Tako se Nušićevo djelo, prvi put prikazano u beogradskom Narodnom pozorištu 1923. godine, poznato po prikazu licemjerja, pohlepe i bolesne ambicije, nakon skoro tri decenije vratilo u hrvatsku prijstonicu. Ono, međutim, nije aktuelizovano, već je prikazano u izvornom obliku i na srpskom jeziku, kako je i napisano prije stotinak godina.
Izvedbu prate titlovi na hrvatskom jeziku, koje je reditelj Oliver Frljić prethodno obrazložio reakcijom na rasprave u vezi s razlikama hrvatskog i srpskog jezika.
"Ovo je prvi puta u Hrvatskoj da se titluje kazališni komad jednog srpskog autora. Napravili smo to u znak protesta. Protesta protiv apsurdnog zahtjeva da se 'prevodi' i kad se jezik razumije. Protesta protiv jezične politike koja se bavi proizvođenjem razlika. Protesta protiv institucionaliziranja jezičnog šovinizma", dio je teksta sa oficijelnog sajta "Kerempuha".
Zagrebačka "Gospođa ministarka" je vodvilj sa pjevanjem, u kojem se izvode starogradske srpske pjesme, pleše kolo, a "Evo banke, Cigane moj" glavni je muzički motiv predstave, koji zvuči kao da se neko poigrao s brzinom starinskog gramofona i pustio pjesmu u furioznom tempu. Pojedini hrvatski mediji navode da baš u tom duhu i protiče cijela predstava, uz uzavrelo kretanje likova na sceni.
"Nisam išao ni u kakvu aktualizaciju jer je u današnjoj situaciji previše pretendenata na Nušićeve uloge pa smo, da nikoga ne oštetimo, odlučili ostaviti komad onakvim kakvim ga je Nušić napisao. A tekst je i te kako aktualan jer govori o političkoj korupciji i nepotizmu kojega je i danas u izobilju", kazao je Frljić, kojem je ovo prva saradnja s "Kerempuhovim" glumačkim ansamblom.
Frljić je režirao predstavu u kojoj hrvatski glumci, odnosno glumci koji su rođeni u Hrvatskoj kao Bogdan Diklić, govore srpskim jezikom na kome je komedija i pisana, ali je, kako bi ukazao na apsurdne polemike u vezi s hrvatskim i srpskim jezikom postavio titlove na kojima će publika izgovorene uloge moći da čita na hrvatskom jeziku. Stoga se Diklić i našao u "ulozi" savjetnika za jezik i scenski govor.
"Jezik je pitanje mentaliteta i trudio sam se da u predstavnu unesemo jezik i podneblje Nušićeva komada, da se osjeti nušićevština", kazao je on.
Frljić je, ističući da će publika moći da razumije Nušićev jezik bez obzira kako se on zove, rekao da kao što se Krleža u Beogradu igra na jeziku na kome je pisao, tako će se Nušić igrati u Zagrebu bez obzira na vještački stvorene jezične barijere.
Za dobar dio gledalaca titlovi su bili dodatni povod da gledaju predstavu, a neki i da se podsjete na film Srđana Dragojevića "Rane", koji je s hrvatskim titlovima i nazivom "Ozljede" prikazivan krajem devedesetih, ali i na traženje televizijskih kuća da titluju srpske filmove jer ih publika ne može razumjeti.
U naslovnoj ulozi Živke, tumačeći jedan od najpopularnijih književnih likova na ovim prostorima, nastupila je Elizabeta Kukić. Osim nje i Diklića, glume i Kostadinka Velkovska, Mia Begović, Linda Begonja, Maja Posavec, Borko Perić, Edo Vujić, Ana Maras, Hrvoje Kečkeš, Ivan Đuričić i drugi mlađi i etablirani glumci ansambla "Kerempuha".
Dramaturg predstave je Dora Delbjanko, adaptaciju hrvatske varijante izradila je lingvistkinja Snježana Kordić, koja je zbog svojih stavova o jeziku na udaru jezičkih desničara, a scenografkinja i kostimografkinja je Sandra Dekanić.
Politički vodvilj bio je, između ostaloga, povod za druženje glumaca i publike nakon predstave.
Bura zbog "Zorana Đinđića"
Oliver Frljić je pozorišnu, ali i cjelokupnu javnost na ovim prostorima uzburkao i predstavom "Zoran Đinđić", čija je premijera u maju izazvala podijeljene reakcije u beogradskom "Ateljeu 212", kojoj su prisustvovale broje poznate osobe iz javnog i političkog života Srbije. Projekat govori o ubistvu srpskog premijera Zorana Đinđića, zasnovan je na dramskom sukobu između glumaca i publike. Govoreći o tabuiziranim političkim pitanjima, poput umiješanosti Vojislava Koštunice u atentat na premijera, uticaja Srpske pravoslavne crkve u društvu i pitanje pedofilije u njoj, komad prate brehtovski scenski momenti, poput parola "Ruke su nam krvave, ali nam je savjest čista", koje se direktno obraćaju gledaocima sa ciljem da u njima izazovu bijes zbog zatečene društvene situacije.
"Hrabro, provokativno i bezobrazno istinito - jednom riječju, pljuska u lice direktno s kazališnih dasaka - ovako bi se mogla u kratkim crtama opisati predstava 'Zoran Đinđić'", dio je jedne pozorišne kritike.
Pojedini čak ističu da je upravo ta predstava "kap" zbog koje danas grupa glumaca "Ateljea 212" traži ostavku upravnika Kokana Mladenovića.