Smatram da je umjetnost kao ribarenje. Ako uloviš - to je to. U ovom poslu u jednom danu možeš da napraviš više nego što si postigao za cijelu godinu, kaže Vasko Jordanov, koji osim što izrađuje stare makedonske narodne instrumente poput kavala, šupeljke, gajdi, zurle, duduka, aktivno ih promoviše svirajući na njima u svojoj etno grupi "Belegzija".
Vasko Jordanov je rođen 28. oktobra 1977. u Skoplju, gdje je bio jedan od rijetkih mladih ljudi koji se bavi izradom tradicionalnih instrumenata.
Svoje stvaralaštvo nastavlja u Banjaluci gdje živi i radi već dvije godine, a u intervjuu za "Nezavisne novine" govori o svom interesovanju za izradu instrumenata, umjetnosti sviranja, kao i o grupi "Belegzija".
NN: Iz Skoplja ste se preselili u Banjaluku. Da li je bilo teško predstaviti svoju muziku ovdje i uopšte nastaviti posao na ovim prostorima?
JORDANOV: Već dvije godine živim i radim u Banjaluci i prihvaćen sam na najpozitivniji način, a mogu reći da su neki bili oduševljeni mojim radom i idejom za tip umjetnosti kojim se bavim.
NN: Jedan ste od rijetkih muzičara koji izrađuje stare makedonske narodne instrumente. Kako ste se zainteresovali za ovaj vid stvaranja?
JORDANOV: Da, jedan sam od rijetkih mladih ljudi koji se bave baš tim tipom umjetnosti, kako ovdje, tako i u Makedoniji. Prvo sam počeo izrađivati instrumente samo za svoje potrebe jer njihova izrada zahtijeva da imate više različitih štimova instrumenata. Tada nisam bio u mogućnosti da ih nabavljam, pa sam došao na ideju da pokušam sam da ih izrađujem. Tako je sve krenulo, a do sada sam izradio preko 2.000 različitih instrumenata.
NN: Kako izgleda proces izrade instrumenta i koliko je rada potrebno da biste izradili jedan kaval, zurle, frulu? Kako dolazite do materijala?
JORDANOV: Za izradu jednog instrumenta je potrebno puno truda, znanja, naravno odgovarajući alat koji je izrađen specijalno za to i možda ona pozitivna energija i ogromna želja da to na kraju bude pravi instrument. Inače se rade od najrazličitijeg drveta zavisno od instrumenta, a najbolji materijal za to su: jasenovo, šljivovo, šimširovo i orahovo drvo. Svaki od tih materijala mora biti posebno čuvan i suh najmanje dvije do tri godine, kako bi instrument bio kvalitetan i dugotrajan. Inače je potrebno i dosta alata kao što je ručni svrdl za bušenje, potom različite vrste noževa za vanjsko obrađivanje, turpije, šmirgle za glačanje i dleta za onaj finalni izgled ili dekorisanje, odnosno "čaranje" instrumenata.
NN: Postoji li interesovanje mladih za sviranje, a možda i izradu starih narodnih instrumenata?
JORDANOV: Naravno da postoji. Mogu reći da je sve više popularna etno muzika, a samim tim raste i interesovanje za nju i tradicionalne instrumente.
NN: Planirate li možda otvoriti školu u Banjaluci u kojoj bi zainteresovani mogli naučiti kako o muzici, tako i o izradi instrumenata?
JORDANOV: Već mjesec dana postoji škola za izučavanje sviranja frule i kavala, koja se nalazi u prostorijama Svetosavskog kulturnog kluba u Banjaluci. Ono što je zanimljivo jeste da ima dosta zainteresovanih mladih ljudi. Škola zasad broji deset učenika, a pritom je interesantan podatak da su osam od njih djevojke. Mislim da je to odlična brojka za početak i s obzirom na to da je to nešto novo za Banjaluku. Siguran sam da ćemo proširiti ovu školu, pa u saradnji sa gradom ili Ministarstvom prosvjete i kulture RS staviti na jedan viši nivo gdje bi se možda i uvelo izučavanje u školama, baš zbog očuvanja tradicije i kulture.
NN: Mogu li umjetnici kod nas, konkretno muzičari, da žive od svog posla ili pored muzike morate još nečim da se bavite?
JORDANOV: Mislim da treba imati sreće, harizme da bi svaki muzičar i zaradio, a pored toga i unikatnost i inovativnost su dosta bitni. Smatram da je umjetnost kao ribarenje, ako uloviš - to je to. U ovom poslu u jednom danu možeš da napraviš više nego što si postigao za cijelu godinu. Ali najbitnije je da svaki umjetnik ne zaustavlja svoje stvaralaštvo. Generalno gledano, neophodno je više investirati u umjetnost.
"Belegzija"
NN: Kako funkcioniše grupa "Belegzija"? Postoji li neka podjela aktivnosti ili svi podjednako učestvujete u stvaranju nove muzike?
JORDANOV: "Belegzija" je grupa koja pored tradicionalnog makedonskog zvuka svira etno džez. Oformili smo je moj brat i ja u Skoplju, gdje smo snimili i dva albuma: "Plaosnik" i "Na kaval ne znam da sviram". Naravno, spremamo i ovdje novi materijal za treći album. Međutim, uvijek je novac presudan. Aranžmane radimo svi u grupi, a za sve ostale stvari brinem ja, to je moj zadatak. Spomenuo bih da smo već dvije godine podržani od Ministarstva prosvjete i kulture RS, kome smo jako zahvalni, a prošle godine "Belegzija" je nastupala sa četiri samostalna koncerta i moje četiri izložbe narodnih instrumenata i to u Gradišci, Doboju, Prijedoru i Banjaluci.