Vedrana Božinović, glumica i umjetnička direktorica Drame Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS), u narednoj predstavi ove kuće "Jedan je Muhamed Ali", imaće dvostruki angažman.
Naime, u komadu po tekstu Almira Imširevića i u režiji Dine Mustafića, čija je praizvedba zakazana za 27. januar, u 19.30, potpisana je kao dramaturškinja, ali igra i jednu od uloga u predstavi. Pored nje, uloge ostvaruju Ermin Sijamija, Slaven Vidak, Sanela Krsmanović Bistrivoda, Dino Bajrović i muzičar Ratko Zečević.
O komadu koji u nazivu nosi ime najslavnijeg boksera svih vremena, a koji će publika moći da pogleda i 31. januara, 1. i 23. februara, te 4. i 25. marta, te pozorištu generalno, ovim povodom Božinovićava je govorila za "Nezavisne".
NN: U predstavi imate dvostruki angažman, kao dramaturginja i kao glumica. Recite nam, za početak, nešto o samom radu na tekstu Almira Imširevića?
BOŽINOVIĆ: Tekst "Jedan je Muhamed Ali" Almira Imširevića napisan je 2017. godine i prešao dalek, čak regionalni put da bi stigao u Narodno pozorište u Sarajevu. Meni je od prvog susreta sa ovim tekstom bilo jasno da ga želim u svom planu umjetničke direktorice Drame NPS. Da nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno, uvjerila sam se bezbroj puta pa tako i na ovom tekstu. Ukazala se prilika i tu sam priliku odmah iskoristila. Mislim da je Almir pisac koji jako rezonuje sa onim što ja mislim i osjećam. Način na koji piše mi je uvijek bio blizak i vrlo pitak. Tako je i sa ovim tekstom. On je emotivan, duhovit, bolan i izuzetno ironičan, što je onaj divni začin sa kojim valja dobro znati. Ako ga je previše - ne valja, ako ga je premalo - izgubi se. Almir zna. Kao dramaturg sam izvršila minimalne zahvate trudeći se jako da ničim ne narušim fino tkanje koje je bilo preda mnom. Vidjećemo kakva će biti reakcija publike. Ali me jako zanima i reakcija samog pisca, koji je odlučio da i za njega premijera bude - premijera.
NN: Iz rane mladosti imate novinarsko iskustvo. Koliko Vam ono danas pomaže u pisanju i u dramatizaciji tekstova?
BOŽINOVIĆ: Oduvijek pišem, mnogo čitam ne samo dramske tekstove nego zaista sve - od zadnje beletristike do ozbiljnih romana. Često kažem da nisam gurman - jedem zato jer se mora i nemam omiljeno jelo. Na sličan način čitam, jer apsolutno moram i možda mi se za sve ove godine desilo da sam dva puta ostavila neku knjigu nezavršenom. Mislim da nema pisanja bez čitanja. Niti mislim da pisanja ima kada vam je sve u životu potaman. Rad na dramama je proces u kojem unutar materijala pronalazite one momente koji se vas kao čovjeka, prije svega, a onda kao umjetnika tiču, koji vas bole, zbog kojih ne možete da spavate i onda krenete da kopate po tome. I nije to najugodniji i najlagodniji proces, ali se valjda samo tako raste. I kao čovjek i kao umjetnik.
NN: Reditelj Dino Mustafić kaže kako je Imširević stvorio dramsku strukturu otvorenog tipa koja daje autorima na predstavi mogućnost igre. Kakva je, sa druge strane, Vaša saradnja sa rediteljem, odnosno koliko je reditelj glumcima ostavio slobode?
BOŽINOVIĆ: Dino i ja se znamo više od 20 godina, ali zajedno radimo odnedavno. Nismo se sretali na sceni. Naša prva zajednička predstava bila je "Snijeg", koju je radio po Pamukovom romanu i u kojem sam imala gotovo kameo pojavu, ali koja je nekako pokazala da se slažemo kao reditelj i glumica. Dino jako voli glumce. Možda nekad i previše. I daje mnogo slobode saradnicima generalno. Nikada nisam imala utisak da je nešto nametnuto ili "izrežirano", nego se stvari rađaju organski. Volim probe na kojima nema napetosti i tokom kojih nikada ne osjećam da me se procjenjuje, iako je sigurno i tako. Ta sloboda je jako poticajna. Sa druge strane, Dino zna biti izuzetno oštar kritičar i nije uvijek ugodno slušati sve što ima da kaže, ali kad nekoga cijenite, onda njegove riječi uzimate ozbiljno i o njima razmišljate. Što je, ponovo, valjda jedini način na koji se može rasti.
NN: U predstavi igrate ulogu majke. Kažite nam kakva je Vaša uloga?
BOŽINOVIĆ: Almir u svim svojim tekstovima ima odnos oca i sina gotovo kao okosnicu. Majke su likovi koji gotovo služe tome da se taj odnos dodatno istakne. Tako je i u ovom tekstu. Majka je glas koji uspavljuje, ruka koja otklanja bol, oko koje namiguje kako će sve biti u redu. Meni je kao dramaturgu, ali i glumici, bilo važno da napravim da i te žene, jer u komadu postoje dvije majke, imaju svoj završetak. I budu više od melodije u pozadini koja daje emociju sceni. Nadam se da sam u tome uspjela.
NN: Predstava je najavljena kao priča o identitetu. Da li danas i ovdje, u društvenopolitičkim okolnostima kakve jesu, proživljavamo krizu identiteta?
BOŽINOVIĆ: Najgora reklama za predstavu je, valjda, reći kako je to priča o identitetu. To bi se moglo reći za još bar deset tekstova koji mi sad u ovom trenutku padaju na pamet. I ispada kao da nemamo ništa pametnije da kažemo. Zapravo smo odlučili da ne govorimo o tekstu. O tome o čemu se radi. Za mene je ovaj tekst kao kad gledate one čuvene slike koje se prave od piksela. Kad su vam pred nosom - vidite samo šarene djeliće koji svaki za sebe predstavlja cijeli svijet. Kad se odmaknete, vidite kako ti svjetovi prave jednu veliku sliku. I tek vam je onda jasno o čemu se tu zapravo radi. Da - pojaviće se i Muhamed Ali. Jednom. I ne, neću reći ko igra Muhameda Alija. Za ovu priču i za njene junake pravo ime Muhameda Alija postaje u jednom trenutku najvažnija stvar na svijetu. Neka to bude dovoljno. Možda mi je važnije od krize identiteta pitanje: A zašto tako često svodimo ljude na samo jedan zajednički nazivnik?
NN: Prva ste žena koja je postala umjetnička direktorica Drame Narodnog pozorišta Sarajevo. Koliko ste zadovoljni dosadašnjim rezultatima?
BOŽINOVIĆ: Kada sam dolazila na poziciju umjetničke direktorice, odlučila sam da "svedem račun" na kraju četverogodišnjeg mandata. Ne dajem intervjue i ne pojavljujem se u medijima da bih rekla šta sam sve uradila, ako se pojavljujem, onda je to na početku sezone, kada najavljujem šta sve tek treba da uradim. Svaki naslov koji se nalazi na fasadi zgrade Narodnog pozorišta u Sarajevu je za mene svake sezone kao neki dug koji moram da ispunim. I onda to i radim. Objektivno, nije lako iz svih onih razloga zbog kojih u ovoj zemlji ništa nije lako. Ali ne volim da kukam po medijima, jer se tako stvari razvodne, nego volim da kažem šta mislim tamo gdje se o tome odlučuje. Ansambl Drame Narodnog pozorišta Sarajevo je sastavljen od vrhunskih glumaca, profesionalaca i sa te strane je lako. Imam sjajne saradnike unutar kuće, od organizatorice drame Svjetlane Kupusović, bez koje Drama zapravo ne bi ni mogla, preko Moamera Šakovića, direktora tehnike i cijelog tehničkog sektora NPS, svih ljudi iza scene koji se ne vide, a koji rade ogroman posao, umjetničkih direktora Opere i Baleta, marketinga NPS… Sa takvim saradnicima je lakše progutati sve gorke pilule kojih ima. Naše predstave su rasprodate. Bukvalno se za neke predstave teško mogu naći karte i sad smo odlučili objavljivati tromjesečne repertoare kako bismo omogućili ljudima da pogledaju predstave koje se tako traže. Osvajamo nagrade na regionalnim festivalima. Gostujemo. Imamo plan do kraja 2025. i sve dogovore sa izuzetnim rediteljima i saradnicima… Sad se smijem jer sam se sjetila replike iz komada "Seljačka opera" koji počinjemo raditi u februaru - ima posla, ako nisi lijen. E, tako nekako. Što se pak tiče činjenice da sam prva žena - to više govori o našem društvu nego o meni. Teško mi je povjerovati da u 100 godina NPS nije bilo mnogo sposobnijih i pametnijih žena koje su zasluživale da sjede na ovoj funkciji. Činjenica da nisu trebalo bi da nas zabrine kao društvo.
NN: Dino Mustafić je zapisao kako ste napravili malo čudo kada ste, kao zamjena za bolesnu kolegicu pred premijeru, za jednu noć spremili ulogu u predstavi "Idiot", koju je po poznatom romanu Dostojevskog na scenu postavila Selma Spahić. Kako Vam je to uspjelo?
BOŽINOVIĆ: Proces proba je jako ozbiljan, svakodnevan, izuzetno osjetljiv. Predstave se pripremaju više mjeseci i glumice i glumci svakodnevno probaju po pet-šest sati, nekad i dva puta dnevno. Predstava se u tom procesu rađa. I nije lako, niti je uvijek moguće, zamijeniti ljude, čak ni nakon što se predstava "rodi" i ima neki život pred publikom. Ne volim pomisao koliko smo svi zamjenjivi, a sa druge strane, "show must go on" je ona užasno bolna istina za svakog umjetnika. Imali smo situaciju u kojoj smo morali zamijeniti glumicu na dan pretpremijere zbog bolesti, praktično bez ijedne probe i to je ogromna odgovornost prema predstavi, svim glumicama i glumcima koji su predstavu radili, rediteljici, svim saradnicima, ali i publici zbog koje sve postoji. Ogroman je stres uskočiti u predstavu i sa probama, bez proba je to kao skok bez padobrana, što nisam željela uraditi nikome od svojih saradnica iz ansambla Drame. Pozorište je kolektivni čin. Igra se za tim, ne za sebe. Nema tu ni malih ni velikih čuda. Samo odgovornost. Mnogo bih više voljela da se nije ni saznalo za sve drame iza scene. "Idiot" Selme Spahić treba da se pamti po fenomenalnim mladim kolegama, njihovoj energiji, predanosti, ljubavi i eksploziji sreće onih kojima je to bilo i prvo profesionalno iskustvo. Ne po onome što se dešavalo iza kulisa.
NN: Za kraj, nakon premijere predstave "Jedan je Muhamed Ali", koji su Vaši profesionalni planovi?
BOŽINOVIĆ: Drama NPS, odmah po završetku predstave "Jedan je Muhamed Ali", počinje rad na "Seljačkoj operi" Bele Pintera, koju će režirati Andraš Urban. U toku su korepeticijske probe sa sopranisticom i profesoricom ASU u Sarajevu Lejlom Jusić, s obzirom na to da se radi o operi u kojoj umjesto pjevača pjevaju glumci. Mislim da će ovo biti izuzetno zanimljiv žanrovski iskok i svi glumice i glumci koji su angažovani na predstavi već sa takvom ljubavi i entuzijazmom rade svoje zadatke da se zaista nadam predstavi koju će isto tako voljeti i publika. Ovo je takođe duhovita i ironična priča o nama, kao društvu "čestitih i poštenih" i onome što se krije ispod površine te silne moralnosti. I onda slijedi još jedan potpuni žanrovski iskok sa predstavom koju će režirati američka rediteljica koja radi i živi u Parizu Lee DeLong, stara prijateljica Sarajeva i sarajevskih glumaca, koja će na našu scenu donijeti pozorišne klaunove u predstavi koja se radi po Romeu i Juliji Williama Shakespearea. Lee se već četrdeset godina izuzetno uspješno bavi pozorišnim klaunom, za svoj rad je dobila brojna priznanja i nagrade i ovoj je njen povratak u Sarajevo nakon što je 1997. godine u "Kamernom teatru 55" režirala predstavu "Magblettes", koja je otvorila kulturni dio Olimpijskih igara u Atlanti, SAD. Svemu se tome jako radujem. I već radim na predstavi koja će otvoriti narednu sezonu, a koja će na scenu NPS ponovo donijeti domaćeg pisca i praizvedbu. Moji planovi su pretežno vezani uz NPS. Uz predstave koje igram u Belgiji i Grčkoj, te planove za dramaturgije koje radim u regionu. Da - ponovo mi zvoni ta rečenica ima posla, ako nisi lijen.