Đurđa Vukašinović Babić je dobro poznato lice Dječijeg pozorišta RS. Magiju igre koju širi sa scene prepoznaju i roditelji i mališani, a uloge koje je utjelovila podstiču maštu mališana i odvode ih u neke nove svjetove.
I u ovo vrijeme pandemije virusa korona, kada pozorišta ne rade, a djeca su uglavnom bila zatvorena u kućama, Vukašinović Babićeva našla je način da ih uveseljava. Naime, svake nedjelje, od 18 časova, njena matična kuća Dječije pozorište RS na društvenim mrežama emitovala je priče Lažucke Izmišljotinić, lika koji je Đurđa igrala u "Pričama iz vreće". U intervjuu za "Nezavisne" govori o tome koliko su glumci pogođeni ovom situacijom, ali i o osmišljavanju priča za mališane.
NN: Već neko vrijeme mališanima ispunjavate slobodno vrijeme pričajući im priče na društvenim mrežama. Na kakav je prijem naišao ovaj projekat kod roditelja i kod mališana i da li ste Vi zadovoljni?
VUKAŠINOVIĆ BABIĆ: U ovaj zao čas, mi glumci pogođeni smo vrlo bolno i veoma teško prihvatamo ovu situaciju, jer smo spriječeni da obavljamo svoj posao koji se kosi sa svim propisanim mjerama: mi ne možemo da igramo na sceni sa maskama i sa rukavicama, nemoguće je postići distancu na sceni niti u publici... tako da smo primorani da naš posao trenutno prilagodimo pa se preko pozorišnog YouTube kanala puštaju naše predstave i ja čitam bajke kako bismo ostali u kontaktu sa našom publikom. Drago mi je da smo pronašli način da premostimo ovu krizu. Roditelji su zahvalni, a i mališani.
NN: Koliko je u svemu ovom važno očuvati i psihičko zdravlje najmlađe populacije, znamo da su im sada mnoge aktivnosti uskraćene, prvenstveno druženje. Koliko pričanje priča može da pomogne?
VUKAŠINOVIĆ BABIĆ: Realno je da je ova izolacija najteže pala djeci. Svi se mi teško nosimo sa novonastalom situacijom, ali smo motivisani, jer smo svjesni opasnosti. Međutim, ovo je za djecu potpuno apstraktno i neshvatljivo. Ne smijem da idem u vrtić, ne smijem da idem na plivanje, u park... zatvorena u četiri zida, puna energije koju je teško usmjeriti, djeca postaju destruktivna. Usmjeravanje njihove pažnje na konstruktivne stvari je vrlo važno u ovom trenutku. Da li su to bajke, izmišljanje priča, razne društvene igre, kreativne radionice, online kursevi stranih jezika... Za svog sina još sam osmislila pisanje pisama. Zanimljivo je da dijete zasadi sjeme i prati kako biljka napreduje.
NN: Kako Vi provodite vrijeme u izolaciji i kako generalno gledate na cjelokupnu situaciju sa virusom korona?
VUKAŠINOVIĆ BABIĆ: Kako u svakom zlu ima neko dobro, za mene je ovaj karantin bio jedinstvena prilika da sa svojom porodicom provedem kvalitetno vrijeme, jer mi to dinamika mog posla inače ne dozvoljava. Moram da priznam da nam je svima trebalo neko vrijeme da se priviknemo na nove okolnosti, a sve to sigurno je najteže palo mom sinu. Mi uvijek razgovaramo i pričamo. Ove "Lažuckine priče iz vreće" samo su dokumentovana naša uobičajena rutina. Mi imamo jednog psa, divnog razigranog džek rasela, koji nam je u ovim trenucima pružio mnogo radosti. Pored svega, kućni ljubimac je lijek za očuvanje psihičkog zdravlja odraslih, a posebno djece. Opet nemam mnogo slobodnog vremena, ali mi obaveze u porodici mnogo prijaju. Radim na sebi da ostanem u kondiciji. Bavim se pozorištem na neki drugi način. Pišem i sumiram ideje i radim na nekim novim projektima. A što se tiče virusa, što kažu naši ljudi, neka nam je Bog na pomoći.
NN: Nedostaje li Vam pozorište i kako mislite da će se sve ovo odraziti na pozorišni sektor?
VUKAŠINOVIĆ BABIĆ: Baviti se pozorištem kao umjetnošću duboka je i nasušna potreba nas glumaca i umjetnika koji učestvuju u realizaciji pozorišnih predstava uopšte. Da bi se jedan pravnik ili ekonomista ostvario u svojoj struci, on posao može da nađe u različitim djelatnostima, dok glumac, kao umjetnik, može da se ostvari samo i isključivo u pozorištu ili na filmu. Koliko mi glumci ne možemo bez pozorišta, toliko i društvo ne može bez pozorišta, a opet, pozorište ne može bez glumca, ali i društva. Čak jedan glumac može da bude pozorište, međutim odnos društva prema pozorištu glavni je pokazatelj civilizacijskog stepena jednog naroda, ali i čovječanstva. Zahvaljujući toj snažnoj uzajamnoj potrebi između društva, glumca i pozorišta, pozorište je preživjelo i srednji vijek. Kultura jednog naroda manifestuje se kroz umjetnost, pozorište je hram umjetnosti, a glumac, kao umjetnik, monah je u tom hramu. U svakom ratu narod brani svoj teritorijalni, ali prije svega, i kulturni integritet, a to uključuje jezik i pismo. Pozorište je civilizacijska potreba društva i glavni pokazatelj na kojem se stepenu razvoja jedan narod nalazi. Preživjećemo!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.