Predrag Vušović, hrvatski glumac, koji je pažnju gledalaca u BiH privukao ulogom u seriji "Bitange i princeze", već 36 godina glumi na "daskama koje život znače". Kako kaže, prije svake predstave popije deci crnog vina i to je njegov jedini ritual koji napravi da sve bude u redu, da ne bi pala kiša tokom ljetnih igara ili da se ne sruši strop u pozorištu.
Još nije oženjen, ali je trenutno srećno zaljubljen. Kako kaže, ništa ne treba forsirati.
NN: Rođeni ste u Kotoru, a osnovnu i srednju školu završili ste u Dubrovniku, dok ste Akademiju dramskih umjetnosti pohađali u Zagrebu. Koji grad Vam je najviše prirastao srcu?
VUŠOVIĆ: Moj grad je Dubrovnik. Iako sada živim u Zagrebu, Dubrovnik mi je u srcu i u njemu provedem četiri mjeseca godišnje za vrijeme ljetnih igara. A što se tiče Akademije, blizu sam kraja ali je još nisam završio.
NN: Kada ste počeli da se bavite glumom?
VUŠOVIĆ: Glumom sam se počeo baviti 1972. godine kada sam, kao dvanaestogodišnji dječak igrao majmuna u predstavi "Pipi Duga Čarapa" u kazalištu "Mali Marin Držić".
NN: Šta je bilo presudno da se počnete baviti ovim pozivom?
VUŠOVIĆ: Predstave u kazalištu "Marin Držić" sam počeo da gledam još kada sam dok sam stajao mogao da vidim samo rub lože. I dok sam gledao predstave, kada mi je nos jedva virio, tada sam shvatio da je gluma zanimanje kojim ću se sigurno i ja baviti.
NN: Koji su Vaši filmski uzori?
VUŠOVIĆ: Moji filmski uzori su Pavle Vuisić i Zoran Radmilović, a od svjetskih Tim Rot, Ben Kingsli, odnosno oni ljudi koji nisu stilisti. I naravno, moram izdvojiti Rada Šerbedžiju, koji je i moj veliki prijatelj, ali nažalost još nikad nismo dijelili ni filmski ni kazališni prostor.
NN: Da li više uživate u radu na filmu, seriji ili u pozorištu?
VUŠOVIĆ: Posao glumca u današnje vrijeme sveden je na preživljavanje. Film je ipak najviše plaćen, pa je zato najbolje raditi na njemu. Kazalište, iako je manje plaćeno, moja je najveća ljubav. Ali ja ne vidim razliku pristupa poslu.
NN: Kada biste se vratili u prošlost, da li biste opet izabrali ovaj poziv?
VUŠOVIĆ: Ja nikada do sada nisam rekao: "Majko moja, moram na posao!" To je jedno veliko bogatstvo. I naravno da bih opet odabrao glumu, ali samo mi je žao što se nisam rodio u Los Anđelesu ili u nekoj državi koja zna prepoznati trud i uspjeh i dobro ga platiti. Da sam tamo napravio uspjeh kao ovdje, sigurno bih na ovaj intervju došao avionom.
NN: Koliko se spremate za predstavu?
VUŠOVIĆ: Predstave se spremaju oko mjesec dana, a ponekad i dva mjeseca, u zavisnosti od toga koliko su zahtjevne. Cjelokupno nastajanje predstave je kao kad gradite kuću za život, to za mene predstavlja veliki izazov i satisfakciju.
NN: Improvizujete li tokom predstave?
VUŠOVIĆ: Vrlo brzo pamtim tekst i meni šaptač treba samo na prvih deset proba. Suvremeni tekstovi trpe improvizaciju, ali klasika ne trpi. Dakle, ne možete improvizirati Šekspira, Držića ili Molijera. To su stvari koje su prevedene i one se moraju naučiti napamet. Imamo suvremenih tekstova koje niko ne zna, gdje je nekad i potrebna improvizacija, pogotovo kad autori nisu tašti, pa im ne smeta kad promijenite tekst u nešto što je prilagodljivije vama.
NN: Da li ste ipak ponekad zaboravili tekst?
VUŠOVIĆ: Da budem iskren, to se nikad nije osjetilo, ali kad pogledam unazad blokada u toku predstave se desila, ali to se uvijek brzo riješi. Ona traje sekundu, iako se u tom trenutku ta sekunda nama glumcima čini kao vječnost, kao da svi znaju to, pa nam je ta sekunda kao da je sat vremena prošlo. Važno je što sam naučio da izdržim pauzu, a treba je izdržati dok se ne sjetiš, a da tijelo misli i to je najvažnije u tom momentu. Kada si na sceni nema opuštanja, bez obzira na to da li imate velik tekst ili samo jednu rečenicu. Glumac nikada ne smije samo da stoji na sceni, jer to publika primijeti.
NN: Praktikujute li neki ritual prije predstave?
VUŠOVIĆ: Prije svake predstave popijem deci crnog vina i to je moj jedini ritual. Meni je potpuno svejedno koju predstavu igram, ali to uvijek napravim. To bi mogao da bude i deci borovnice, ali to je kao neki ritual koji napravim da sve bude u redu, da ne bude kiša tokom ljetnjih igara, da se ne sruši strop u kazalištu ili tako nešto.
NN: Da li se glumačka ekipa serije "Bitange i princeze" prilikom snimanja zabavlja tako dobro kao što to misle gledaoci?
VUŠOVIĆ: To vam je jedna ekipa kao brod. I ako ima jedan smrad u ekipi na brodu mi ćemo ga sigurno iskrcati, bez obzira na to ko to bio. Međutim, mi se tako dobro zabavljamo i volimo se između sebe i strašno smo složni.
NN: Možete li izdvojiti nekog s kim se najbolje slažete od glumačke postave u seriji "Bitange i princeze"?
VUŠOVIĆ: Stvarno ne znam koga bih izdvojio. Tu su Mira, Rene, Tarik, Mile iz "Hladnog piva", Nataša, naš šanker... Ma nemam pojma koga bih izdvojio, svi smo dobri među sobom.
NN: Koliko ima istine u priži da je Tarik Filipović veliki zavodnik?
VUŠOVIĆ: Prva dva slova su na mjestu, on se zaljubio! Tarik je zaljubljen u svoju ženu i imaju divno dijete. Želim mu da ostane u ovom stanju u kojem je sad cijeli život.
NN: Pošto ste rođeni u Crnoj Gori, da li ste tipični Crnogorac?
VUŠOVIĆ: Sve, samo to ne! Ja sam Bokelj, iz pitomog kraja. Crnogorac jesam, ali niko ne bira ni roditelje ni mjesto rođenja. Ja sam definitivno atipični Crnogorac, jer to stvarno nema veze sa mnom. Ako ćemo o nekom mišljenju o njima, koje je prisutno u narodu da su lijeni, drčni i da nipodaštavaju žene, ja se nikako ne mogu pronaći u tome.
NN: Koji grad je ljepši: Kotor ili Dubrovnik?
VUŠOVIĆ: Sveti Trifun i Sveti Vlaho padaju na isti dan, a to su zaštitnici tih gradova. Ja svake godine na Svetog Vlaha dođem u Dubrovnik, pa ne odem u Kotor. Prošle godine na Svetog Vlaha sa slomljenim ramenom sam otišao i odigrao predstavu i tek onda sam otišao u bolnicu, gdje su mi skrpili rame, tako da je Dubrovnik u mom srcu i biće tamo do kraja života. U tom gradu imam odstupnicu i mjesto za stanovanje i tamo ću sigurno i skončati.
NN: Da li ste romantični?
VUŠOVIĆ: Ma ja plačem na svaku glupost, rasplačem se i na film. Uistinu sam romantičan, to ne pokazujem, ali jesam.
NN: Volite li poeziju?
VUŠOVIĆ: Poeziju obožavam, čak sam za pokojnog Duška Gruborovića snimio i posljednji CD, s dvije pjesme. Čak i sam pišem nešto i to će možda jednog dana biti objavljeno.
NN: Ko su Vaši omiljeni pjesnici?
VUŠOVIĆ: Od svjetskih pjesnika volim Kavafija, a od domaćih Arsena Dedića, Branka Miljkovića, Tina Ujevića, Luku Paljetka i Momčila Popadića.
NN: Koliko vremena posvećujete sportu?
VUŠOVIĆ: Sportom sam se aktivno bavio u mladosti. Bio sam četvrti u Hrvatskoj u mladim pionirima u tenisu i prvak u osnovnim školama u šahu, ali sve je to prošlo, sada se rekreativno bavim tenisom i sportskim ribolovom.
NN: Da li više volite zimu ili ljeto?
VUŠOVIĆ: Zimu mrzim iz dna duše! Kada svi idu na zimovanje, ja idem u Dubrovnik.
NN: Šta mislite o ženama koje pretjeruju s estetskom hirurgijom?
VUŠOVIĆ: Mislim da je to pitanje psihe. Ako će ženi pomoći u životu da se dobro osjeća ukoliko ode na neku od tih operacija nemam ništa protiv toga. Meni je važnije ono što je iznutra, a sa ženom sa silikonima ili umjetnim usnama nikada nisam bio.
NN: Još niste stali na "ludi kamen". Zašto?
VUŠOVIĆ: Nisam oženjen, ali još nije kasno za takav korak. Ja sam se rodio kad je moj otac imao 53 godine, a ja sada imam 48, tako da imam još jedno pet godina fore. Mislim da ništa ne treba forsirati. A trenutno sam sretno zaljubljen čovjek.