U pri
Sjaj koji je FEST nekada imao postojao je zahvaljujući gostima koji su ga posjećivali i time što je bio jedini filmski događaj pored Pule u regionu. Sada su došla neka druga vremena, a FEST je ipak opstao na filmskoj karti i održao se po 35. put.
Čast da otvori ovogodišnji FEST imao je režiser Bob Rafelson (`Poštar uvijek zvoni dva puta`, `Pet lakih komada`), režiser koji je proslavio Džeka Nikolsona, a zatim je prvi put domaći film otvorio festival, i to `Klopka` Srđana Golubovića.
U nekoliko programskih cjelina prvi put je jedna bila takmičarskog karaktera `Evropa van Evrope`, u kojoj je trebalo da učestvuje osam filmova, ali je zbog svađe producenta i režisera Aleksandra Rajkovića srbijanski film `Hamlet`, šekspirovski komad u kome su glavne uloge imali Romi, otpao. Od ostalih sedam kandidata, među kojima posebno vrijedi istaći `Armin` Ognjena Sviličića u kojem je i BiH učestvovala kao koproducent, i `Balon`, izraelsku gej priču, pobijedio je film `Da bi dospio u raj, prvo umri` Tadžikistanca Džamšeda Usmonova.
Kako se redovno za vrijeme festivala održava ceremonija dodjele `Oskara` prikazano je mnoštvo kandidata i dobitnika ove nagrade. Tako smo mogli da vidimo Helen Miren u `Kraljici`, Foresta Vitakera u `Posljednjem škotskom kralju` o ugandskom diktatoru Idi Aminu, najbolji strani film `Život drugih`, mjuzikl `Djevojke iz snova`, koji je `uskočio` u program umjesto planiranog srbijanskog animiranog filma `Film noir`, koji će sačekati premijeru u Kanu, kao i `Babel`, jednog od glavnih gubitnika na dodjeli `Oskara`. Najprijatnije iznenađenje od ovih filmova je `Mala mis sanšajn`, koja svojim humorom i živopisnim likovima pokazuje da se i u Holivudu može snimiti maštoviti film. S druge strane, treći film Sofije Kopola `Marija Antoaneta` je izrazito dosadan film kojeg su s pravom Francuzi na premijeri u Kanu izviždali. Da ne mislite da smo zaboravili, svakako tu je bio Klint Istvud sa svoja dva filma `Zastave naših očeva` i `Pisma s Ivo Džime`, koja su blago razočaranje s obzirom na ime i ugled ovog režisera, prije svega prvi navedeni, u kojem je Istvud pokazao pravo konzervativno političko opredjeljenje.
Među filmovima od kojih se mnogo očekivalo, a malo dobilo su bili `Najveći radijski šou`, posljednji film Roberta Altmana koji je odao počast kantri muzici koju voli, `Svjetla u sumraku` Akija Kaurismakija, koji nije odustao od svog koncepta prikazivanja ljudi s margine, `Gojine utvare` Miloša Formana o periodu španske inkvizicije kojem je poznati slikar bio svjedok, i `Provalnik` Entonija Mingele, koji pokazuje bosanske izbjeglice u Londonu. Ako ovi navedeni režiseri nisu opravdali očekivanja, to svakako jeste Lars fon Trir sa `Šef nad šefovima`, filmom u dogma stilu kao parodija na funkcionisanje današnjih preduzeća, i Pol Ferhufen s povratničkim filmom u Holandiji `Crna knjiga` o Drugom svjetskom ratu.
Lošu, krvoločnu stranu rata je pokazao francuski film `Flandrija`, koji je svojim surovim scenama i uvjerljivom glumom naturščika svakom pokazao kakvo je rat zlo. Produktivni Korejac Kim Ki Duk, koji svake godine snimi najmanje jedan film, s filmom `Vrijeme` je malo razočarao svoje poklonike, ali je i dalje ostao dosljedan stilu u kojem suptilno i metaforički pokazuje današnje društvo.
Od prikazanih filmova izdvajaju se još `Ja sanjam` Mišela Gondrija, ne toliko strukturalno kvalitetan film koliko neobično i lucidno napravljen, `Kajman` Nanija Moretija o pravljenju filma o Silviju Berluskoniju na Moretijev tragikomičan način i `Naciju brze hrane` Ričarda Linklejtera o globalističkim proizvođačima brze hrane koji iskorištavaju radnu snagu i zarađuju na nekvalitetnim proizvodima.
Program `Njemačko putovanje`, kojem sam naziv kaže da je riječ o njemačkom filmu, dobio je nagradu Udruženja filmskih radnika Beograda i pokazao da se ovaj film vraća na puteve stare slave.
Od dokumentaraca autoru ovog teksta posebno su se dopala dva filma. `Zabranjeni bez zabrane` govori o autocenzuri za vrijeme bivše Jugoslavije i priči režisera `crnog talasa` čiji su filmovi bili zabranjivani. Drugi film je slične tematike, ali dolazi iz Amerike, a zove se `Ovaj film još nije cenzurisan`.
Sumirano na kraju, dovođenjem kvalitetnih gostiju i poboljšanjem popratnog programa kojeg nedostaje, što sve zavisi od uloženih finansijskih sredstava, ovaj festival bi se mogao vratiti na staze stare slave.