BUKUREŠT Na Kanskom festivalu Kristijan Munđiju za mnoge je bio autsajder. Međutim, dokazao je suprotno. Njegov film "Četiri mjeseca, tri sedmice i dva dana", čija je radnja smještena u period neposredno pred pad režima Nikolaja Čaušeskua, opisuje iskustvo studentkinje, njegove bliske prijateljice koja očajnički želi da abortira i to u zemlji gdje su abortusi bili ilegalni još od 1966. godine. Milioni žena su u tom periodu izgubili život, jer su abrotuse vršile nestručne osobe, u mračnim ulicama Bukurešta.
`Na neki čudan način, sudbina se poigrala sa mnom, jer sam i ja dijete koje je rođeno baš zato što moja majka nije mogla da abortira, a željela je`, počinje svoju priču Kristijan Munđiju, dobitnik `Zlatne palme` na Kanskom filmskom festivalu.
U ovo doba prošle godine, scenario za nagrađeni film nije imao ni u glavi. Štaviše, u to vrijeme pisao je zbirku skečeva zasnovanih na urbanim mitovima vezanim za vrijeme vladavine komunističkog režima.
On je scenario završio za manje od dva mjeseca i u septembru prošle godine započeo snimanje filma, čija radnja prati studentkinju koja je trudna i iznajmljuje hotelsku sobu, gdje će joj kvazidoktor izvršiti abortus, ali prije abortusa, želi seksualni odnos s njom.
U svemu tome joj pomaže njena najbolja prijateljica, energična i pragmatična mlada žena koju igra Anamaria Marinca, glumica koja živi i radi u Londonu i koja je prije dvije godine osvojila nagradu `Bafta`.
`Anamaria potiče iz mog rodnog grada, sa sjeveroistoka Rumunije. Ono po čemu se ona razlikuje od drugih jeste što je vrlo prirodna. Čak i u scenama bez teksta možete da joj čitate misli i njene emocije`, kaže Munđiju.
I dok je rumunska kinematografija sve bolja i bolja, na svjetskoj sceni sve dosad nije bila baš zapažena. Ipak, sama činjenica da je drugi rumunski film `California Dreamin` u selekciji `Un Certain Regard` osvojio drugu nagradu, govori mnogo o kvalitetu rumunskih ostvarenja.
`Naši filmovi su različiti od filmova drugih kinematografija. Ono što im je zajedničko jeste da su svi bazirani na pripovijedanju, film prati dešavanja hronološki. Mnogi rumunski filmovi iz perioda 1989. godine bili su prepuni metafora koje su zbunjivale ljude. Odlučili smo da to više ne želimo`, kazao je Munđiju.
Munđiju naglašava da u njegovom filmu nijednom nije spomenuta Komunisitička partija. Ipak, u ovom filmu prikazana su svakodnevna ljudska poniženja i kompromisi na koje su ljudi pristajali kako bi preživjeli u eri nemilosrdnog terora.
`U samom filmu osjeća se naboj i pritisak tih vremena, ali sam opet pokušao da izbjegnem detaljisanje o periodu kojeg se svi doboro sjećamo. Nisam želio nostalgičan film poput 'Zbogom Lenjin', koji je postao kliše`, objašnjava Munđiju.
Kako je tokom Kanskog festivala dobio brojne ponude za rad u inostranstvu, najprivlačnije su svakako one koje dolaze iz Los Anđelesa, odnosno Holivuda.
`Posljednjih deset godina iz moje zemlje je otišlo preko dva i po miliona ljudi, što je skoro deset odsto ukupnog broja stanovništva. Kada sam nedavno bio u Los Anđelesu, sreo sam toliko dobrih režisera koji godinama nisu snimili nijedan film. Tada sam odlučio da se vratim kući`, tvrdi Munđiju.
Šale o režimu
`Bilo je milion šala vezanih za Čaušeskuovo doba. Bio je to način da se odupre režimu i da se lakše podnesu pritisak i represije. Kada sam jedan dio tih skečeva pročitao jednom mladom glumcu, on je rekao: 'Mora da je bilo interesantno živjeti u to doba.' To je bila reakcija koju nisam želio od tih skečeva i tada sam odlučio da ću napisati nešto sasvim drugačije; tužno i jednostavno. I tada se rodila ideja za ovaj film`, kaže Munđiju.