Zlatan Zuhrić Zuhra, jedan od najpopularnijih hrvatskih komičara, od polovine juna ove godine s prijateljem i kolegom Enisom Bešlagićem u gradovima BiH i Hrvatske izvodi predstavu "Od E do Z".
Ova priča o dvojici zatvorenika ujedno je prva teatarska predstva Zlatana Zuhrića Zuhre, inače školovanog inženjera elektrotehnike i informatike.
Svoj autorski rad najpopularniji glumački tandem nedavno je predstavio Sarajlijama u klubu kasina "Koloseum".
"Sinopsis predstve 'Od E do Z' je nastao u jednom bifeu u Varaždinu. Ta priča stalno se dopunjavala. Sada je u nekoj zreloj fazi iako se i dalje može nadopunjavati. Mislim da bi predstva 'Od E do Z' mogla živjeti dugo", objašnjava Zlatan Zuhrić Zuhra.
NN: Premijera je održana u kaznionici u Lepoglavi. Kakve su bile reakcije zatvorenika na Vašu predstavu?
ZUHRIĆ: Htjeli smo prvu izvedbu napraviti u Lepoglavi, jer se radnja naše predstave zbiva u ćeliji. Mi nikad nismo bili i nadam se da nećemo biti zatvorenici, pa je bilo bitno da ljudi koji su stvarno u ćelijama pogledaju našu predstvu, a mi smo ih zamolili da, nakon što pogledaju našu predstavu, napišu komentar na komad papira. Bilo je vrlo interesantnih komenatara na predstavu i glumačku postavu. Njima se sve dopalo. Naravno, ljudi koji su osuđeni na 10 ili 20 godina imaju viske kriterije objašnjavanja i zbivanja u ćeliji. Tako da smo tu bili jako sretni, jer je pogođena ta atmosfera.
NN: "Od E do Z" je ujedno i Vaša prva teatarska predstva?
ZUHRIĆ: Sve do "Od E do Z" bile su poluamaterske predstave. Dakle, njih i ne računam. Nisam bio predodređen za teatar. Ja sam više inženjer elektrotehnike koji je počeo kao tonac na radiju i koji je u nekom trenutku radio emisije koje su mu se sviđale. S obzirom na to da sam radio za pultom, ljudi iz studija su me zvali da posudim glasove. Sve sam to radio bez ikakvih ambicija. Znači, nisam to ciljano želio. Jedno vrijeme sam se čak branio od toga, jer mi se više sviđalo da sjedim za pultom i miksam sentiše, nego se tamo glupiram. Onda su ta "Zločesta djeca" stvarno postala kultna emisija u Zagrebu. Nakon toga je uslijedila "Večernja škola". Bio sam ja i u četiri dugometražana filma. Što se tiče kazališta nisam imao ambicija, a sebe ne smatram kazališnim glumcem, jer je to već stvar akademije, nekog redoslijeda.
NN: Ukoliko bi Vam neki režiser ponudio da glumite glavni lik u nekoj drami, da li biste prihvatili?
ZUHRIĆ: Ne bih imao s tim problema. Volim se uključiti u nešto za šta mislim da mogu najbolje raditi. Ne bih prihvaćao likove kao što su ljubavnik, žigolo ili tragičar. Ne bih uopće da se u to petljam. Ja sam odredio neku liniju kojom se krećem i mislim da se u njoj jako dobro snalazim. Mi smo iz tog razloga napisali tekst i prilagodili ga sebi. U Zagrebu i Hrvatskoj ozbiljno su shvaćeni takvi komadi. Vidio sam kako su Severini mnogo zamjerili što je glumila u predsatvi "Karolina Riječka". Ja sam s tim veoma oprezan. Naime, ako osjetim da bih taj lik mogao dobro interpretirati, upustio bih se u taj komad, ali da se guram u teatar da bih rekao da sam bio u teatru, nije mi cilj.
NN: Školovani ste inženjer elektrotehnike i informatike. Kako to da se danas ne bavite tim poslom?
ZUHRIĆ: Ja sam, naime, u periodu između "Zločeste djece" i "Večernje škole" radio u jednoj firmi gdje sam instalirao kompjutere, a uvečer bih išao na "Večernju školu". Što je najsmješnije, u posljednje dvije godine živim od ovog posla. Znači, prije sam se bavio s nekim poslom iz struke, ali je to sada postala zrela faza u kojoj čovjek osjeti da radi ono što voli. Još kad je Enis Bešlagić ušao u kombinaciju, onda je to divan spoj nekih naših ideja koje možemo pretočiti u neku seriju, film, predstavu. Baš uživamo u toj poziciji u kojoj možemo sami realizirati neki film, seriju ili predstavu.
NN: Danas glumci uglavnom lijepo zarađuju glumeći u sapunicima. Da li biste se, ukoliko bi Vam se pružila prilika, upustili u takve projekte?
ZUHRIĆ: Nisam za sapunice. Ne volim ih. Sapunica je očajnički korak. U ovom poslu one su regularna lova. To vam je kao stalni radni odnos. Ali, nisam još primijetio sapunicu koja bi me zaintrigirala da bih htio biti u njoj. Mislim da su sapunice nešto kao telefonski imenik. Imaš ga, nekad ti zatreba, ali uglavnom stoji bezveze.
NN: Koji je naredni projekat koji će biti realizovan u "Non-stop" produkciji, čiji su osnivači Enis Bešlagić i Vi?
ZUHRIĆ: Pripremamo seriju. Napravljen je pilot na Bjelašnici. Glumačka ekipa je genijalna, internacionalno je složena. Ako to postane pravi projekt biće ga užitak raditi. Ne znam da li će u toj seriji biti primjesa politike, jer nema još scenarija.
NN: Gdje god da se pojavite ljudi od Vas očekuju da ih nasmijete nekim gestom ili prepričavanjem viceva. Da li Vas nekad iznerviraju takva očekivanja?
ZUHRIĆ: Meni je to u početku bilo teško, ali navikli smo se. Zna nam se desiti da nam ljudi pričaju viceve. Često traže od nas da pričamo viceve. Ja, inače, vrlo rijetko pričam viceve. Moja supruga zna često reći: "Šta je to tako smiješno. On je u kući jako dosadan." I vjerujem da sam doma jako dosadan. Kada dođeš doma imaš probleme kao i svi ljudi. I ja na njih reagiram najklasičnije. Budem zabrinut, ljut, u stresu. Nisam džuboks da ubaciš pet kuna i da proizvodim humor.