Prvu nagradu na 18. izložbi pozorišnog plakata i grafičkog oblikovanja u okviru Sterijinog pozorja osvojila je Andrea Aleksić za dizajn plakata predstave "Ivanov" Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS).
Od ukupno 175 radova koje potpisuju 53 autora, Andrein se, kako je žiri naveo, istakao kreativnošću, izrazom i vizuelnom snagom.
"Velika mi je čast što je plakat nagrađen baš na Sterijinom pozorju, jer je to jedna od najvažnijih pozorišnih manifestacija u regionu. Dodatnu težinu ima to što je nagrada došla u kategoriji profesionalnih radova, do sada sam uglavnom učestvovala na studentskim konkursima, tako da mi ova nagrada mnogo znači kao potvrda da ono što radim ima svoj kvalitet", rekla je mlada umjetnica za "Nezavisne".
Aleksićeva diplomu grafičkog dizajna nosi sa Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, a svojim radom se istakla još na početku studija, te je pored izložbi, nagrada i priznanja angažovana za dizajn skoro svih plakata predstava u nacionalnom teatru Srpske u tekućoj sezoni.
Trenutno je na master programu na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani, gdje detaljnije istražuje vizuelni identitet studentskog pozorišta pod radnim naslovom teme "Fuzija umjetničke slobode i dizajnerskih principa".
Detaljnije o dizajnu za pozorište, obrazovanju, izlagačkim uslovima u svijetu dizajna, umjetnoj inteligenciji i drugim temama Aleksićeva je govorila u intervjuu za naš list.
NN: Vaš rad često vidimo u pozorištima, pogotovo kad je riječ o teatrima iz rodne Banjaluke. Po čemu je dizajn plakata za pozorište specifičan i kako Vi pristupate tom poslu ako predstavu niste ranije pogledali?
ALEKSIĆ: Dizajn plakata za pozorište je specifičan jer ne funkcioniše samo kao reklama, već kao prvi vizuelni kontakt publike sa predstavom. Za razliku od vizuala koji danas imaju kratkotrajnu pažnju publike, pozorišni plakat ostaje, čuva se u arhivama i nosi dugotrajniju vrijednost. Njegova uloga nije samo da privuče pažnju, već da prenese duh predstave, atmosferu, ton i ključnu ideju. Volim da kroz vizuelni jezik zaintrigiram posmatrača na prvi pogled, dok se prava poruka često otkriva tek nakon gledanja predstave. Pristupam radu tako što najprije detaljno iščitam dramski tekst, nekad i više puta, da bih se što dublje povezala sa temom. Mnogo mi znači i prisustvo probama, jer tada mogu da osjetim prostor, ritam, scenografiju, kostime i cjelokupnu vizuelnu atmosferu predstave. Pored toga, važna mi je i komunikacija s rediteljem, kako bih razumjela i njegovu viziju.
NN: Trenutno ste na master studiju na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani, a tema Vašeg master rada je usmjerena na vizuelni identitet studentskog pozorišta. Kako ste došli do ove teme i šta Vam je cilj da istražite?
ALEKSIĆ: Tema mog master rada proistekla je iz ličnog i profesionalnog puta koji je od samog početka vezan za pozorište. Još tokom osnovnih studija moji radovi bili su usmjereni ka toj oblasti, pa mi je bilo prirodno da nastavim u tom pravcu, ali iz drugačijeg ugla. Fokus istraživanja je fuzija umjetničke slobode i dizajnerskih principa, kroz izgradnju vizuelnog identiteta studentskog pozorišta. Studentsko pozorište doživljavam kao prostor eksperimenta, istraživanja i izražavanja, mjesto gdje se još uvijek može slobodno tražiti, griješiti i pomjerati granice, što ga čini izuzetno inspirativnim. Pored toga, važan mi je i širi društveni kontekst, posebno u godini koju obilježava pojačan studentski aktivizam. Cilj mi je da kroz ovaj rad testiram sopstvene granice, ali i da propitam gdje se i kako prepliću umjetnost i dizajn, te šta se novo može roditi iz tog spoja.
NN: Dizajn ubrajamo u primijenjenu umjetnost. Koliko kao takva daje prostora za kreativnost i na koji način umjetnik dizajn za određeni proizvod može učiniti svojim?
ALEKSIĆ: Da, dizajn je primijenjena umjetnost, ali to ne znači da je prostor za kreativnost ograničen. Često se fokusiramo na ono što nam je zabranjeno ili ograničeno, umjesto da razmišljamo o tome šta nam jeste dostupno i na koji način možemo to iskoristiti. Ako nam je, na primjer, ograničen format, možda nam nije ograničen materijal. Bitno je kako razmišljamo i da li sami sebi postavljamo granice ili ih pomjeramo.
NN: Ima li naše područje dovoljno izlagačkih prostora za mlade umjetnike i koji "dio kolača" pripada dizajnerima?
ALEKSIĆ: Izlagačkih prostora za mlade umjetnike nema dovoljno, a oni koji postoje uglavnom su dostupniji za druge vrste umjetnosti, poput slikarstva. Dizajn se kod nas još uvijek ne percipira dovoljno ozbiljno u umjetničkom kontekstu, pa se najčešće izlaže u neformalnim ambijentima. U galerijama i izložbenim prostorima dizajnu se rijetko daje ravnopravan tretman, iako ima ogroman potencijal za kritički i vizuelno snažan dijalog sa publikom.
NN: Da li društvene mreže na neki način popunjavaju tu rupu i kako se umjetnici mogu probiti u moru sadržaja koji nas svakodnevno zapljuskuju?
ALEKSIĆ: Društvene mreže jesu donekle popunile tu rupu jer omogućavaju veću vidljivost. U moru sadržaja teško je zadržati pažnju publike, a algoritmi često favorizuju kvantitet. Mislim da je važno biti dosljedan sebi, imati jasan vizuelni izraz i stajati iza poruke koju šalješ. Vidljivost ne znači nužno i vrijednost, a umjetnost ipak traži dublji odnos. Ne promovišem svoj rad na društvenim mrežama u mjeri u kojoj bih možda mogla ili kako se to obično radi. Vjerujem da je moj rad u pozorištu dovoljno prepoznatljiv u krugu ljudi do kojih želim da dopre i za sada mi to djeluje održivije.
NN: U posljednje vrijeme se sve češće govori o umjetnoj inteligenciji (AI) i njenom preuzimanju određenih zanimanja, a brojne aplikacije (poput Canve) nude već gotove i često besplatne dizajne. Da li AI prijeti dizajnu kao zanimanju i koji je adut čovjeka u toj priči?
ALEKSIĆ: To je tema koja je danas vrlo prisutna i često se provlači kroz razgovore s kolegama. Lično, ne osjećam prijetnju i ne brinem se zbog toga. Koristim alate zasnovane na vještačkoj inteligenciji kao podršku u radu, više kao pomoćni alat nego kao zamjenu. Vještačka inteligencija funkcioniše na osnovu postojećih informacija i obrazaca, dok sam kroz školovanje učena da razvijam sopstveni izraz, kritičko razmišljanje i dublje ideje. Moj rad često polazi iz nečega što još nije viđeno, iz ličnog iskustva, osjećaja i konteksta. To je ono što tehnologija ne može da zamijeni. Prijetnja može postojati za one koji ostaju na površnom i generičkom dizajnu. Canva, na primjer, jeste korisna kada je riječ o društvenim mrežama, gdje je brzina često važnija od kvaliteta i ideje. Ali za dizajn koji nosi koncept, traži promišljanje i dublji sloj, i dalje je nezamjenjiv čovjek.
NN: Učestvovali ste i u dizajnu flaša za "Kiseljak" koje su pozivale na recikliranje. Koliku ulogu ima društveno angažovan dizajn i kakvi rezultati se mogu postići putem ovog medija?
ALEKSIĆ: Društveno angažovani dizajn vidim kao važan alat za pokretanje promjena. On ima moć da prenese poruku brzo i jasno, da potakne na razmišljanje ili akciju. Posebno u vremenu kada smo prezasićeni informacijama, dizajn može biti taj koji skrene pažnju na važne teme i probudi svijest kod ljudi. Ne može sam riješiti probleme, ali može biti okidač.
NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost u profesionalnom segmentu?
ALEKSIĆ: Najprije da završim master rad, to mi je trenutno glavni fokus. Voljela bih još neko vrijeme ostati vezana za pozorište, jer osjećam da tu i dalje imam prostora za istraživanje i izražavanje. Takođe, zajedno s kolegama s kojima dijelim slične vizije i pristup dizajnu planiram da pokrenemo svoj kreativni studio. Ideja nam je da se izdvojimo, da stvorimo prostor u kojem ćemo moći slobodno raditi, predstaviti ono što smo godinama gradili i doprinijeti buđenju svijesti o važnosti dizajna na našim prostorima.