SP Qatar 2022.

Vizuelna umjetnost

Danijela Mihić za "Nezavisne": Ponosna sam jer nisam odustala od umjetnosti

Danijela Mihić za "Nezavisne": Ponosna sam jer nisam odustala od umjetnosti
Foto: Velibor Tripić | Danijela Mihić za "Nezavisne": Ponosna sam jer nisam odustala od umjetnosti

Danijela Mihić je akademska slikarka rođena 1997. godine, iza koje je, uprkos njenoj mladosti, već utaban slikarski put. Pažnju javnosti još od studentskih dana privlači svojim portretima, a u posljednje vrijeme i lutkama, te stop-motion animacijama.

Jedna od najzapaženijih nagrada koje je osvojila jeste nagrada Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske za najbolje radove na Izložbi završne godine Likovnog odsjeka Akademije umjetnosti u Banjaluci, gdje je diplomirala 2020. godine. Iste godine bila je i  finalistkinja nagrade "Zvono" (Young Visual Artist Award) za najboljeg savremenog umjetnika u BiH. Iza nje je više samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a pažnju javnosti na sebe je ponovo skrenula izuzetno posjećenom izložbom "Živjela cuga". Izložba je bila postavljena u novootvorenoj banjalučkoj galeriji "Vagon", a o utiscima nakon zatvaranja Mihićeva je govorila za "Nezavisne".

NN: Upravo je zatvorena izložba "Živjela cuga". Kakva je povratna reakcija?

MIHIĆ: Zadovoljna sam jer je izložba posjećena, kao i vođenje kroz izložbu. Uvijek mi je izazov da ljudima prezentujem rad na kojem sam provela dosta vremena. Srećna sam što sam upoznala dosta novih ljudi i uvijek mi je drago da doprem do ljudi koji nisu iz svijeta umjetnosti. Mislim da je jako pozitivno da svi nešto doživimo.

NN: Portrete ste slikali prema starim fotografijama i kazali ste da ste na njima tražili iskrenost i neinsceniranost. Da li je ta neinsceniranost dominantnija na starim fotografijama ili na ovima danas, kada svi imamo telefone s fotoaparatom u džepovima?

MIHIĆ: Interesantno mi je drugačije shvatanje fotografisanja u prošlosti i sad. Imam osjećaj da je ranije više imalo smisla dokumentovati određene događaje. Danas su manje-više svima dostupni telefoni sa kamerama i kao da se izgubila ta čar i smisao da se nešto zabilježi. Takođe, u savremenom digitalnom svijetu imamo potrebu da gradimo potpuno drugačiji i izmišljen život. U stanju smo da gradimo lažan identitet kako bismo se svidjeli drugima, a ne vidimo ono što je istina i ispred nas. Takav način života nikako ne može dovesti do ličnog razvoja.

NN: Kada je počela Vaša strast sakupljanja i oslikavanja starih fotografija?

MIHIĆ: To je došlo nekako spontano. Prije godinu dana sam tražila jednu fotografiju u starom albumu i primijetila sam portrete Djeda Mrazova koji drže uplakanu djecu. Tražila sam preko društvenih mreža od prijatelja i poznanika da mi pošalju svoju fotografiju sa Djeda Mrazom i tako je nastala serija od tridesetak radova manjeg formata.

NN: Od kada su, s druge strane, portreti Vaša strast?

MIHIĆ: Portrete sam počela raditi krajem srednje škole i nekako me je prirodno odvuklo na tu stranu. Iako smo tokom studiranja imali razne vježbe, portretima sam uvijek davala poseban značaj.

NN: Vašim slikama, između ostalog, ukazali ste na problem alkoholizma. Mislite li da se na ovaj problem ne upire dovoljno prstom u društvu?

MIHIĆ: Mislim da se o alkoholizmu uopšte ne priča dovoljno, jer je svakako društveno prihvatljiva bolest. Tako imamo sasvim normalnu pojavu na starim fotografijama da stariji daju djeci da piju alkohol. Odatle je krenulo razmišljanje kada i kako počinje alkoholizam kao društveni problem koji se nameće pojedincu.

NN: Do kakvih odgovora ste došli? Kada prestaje uživanje u alkoholu, a počinje problem zbog alkohola?

MIHIĆ: Alkohol je veliki problem ovog društva, koje je svakodnevno izloženo borbi za egzistenciju. Da bi se opustili na kraju dana, koji je pun stresa, alkohol je anestezija. Ono što me najviše brine je što se alkohol servira omladini, koja je ionako u godinama kad vladaju nesigurnost i nestabilnost. U takvom stanju dolazi do još veće izgubljenosti. Mlada osoba se nalazi u magli, ne razmišljajući o sebi, svojim željama, budućnosti. Ta trenutna anestezija dugoročno dovodi do samouništenja.

NN: Zanimljivo je da se na licu mlade tokom vjenčanja, u jednom od Vaših portreta, ne vidi osmijeh, a takvo i slična lica okarakterisali ste kao ona koja nose maske lažne hrabrosti, ponosa i gordosti. Koliko dugo Vam je trebalo da dokučite težinu života i breme vremena u kojem su živjeli portretisani ljudi?

MIHIĆ: U periodu kada je nastala serija crteža "Zelena ljubav", gledala sam film koji baš govori o ugovorenim brakovima na selu između djece od 12 do 15 godina. Zanimljivo mi je shvatanje braka tad i sad, na selu i u gradu. Na tim ljudima se vidi sva težina života, iako je to jedan od "srećnijih dana". Oni se ne smiju lažno da bi prikazali društvu kako im je dobro i kako su oni uspjeli, nego naprotiv. Ti ljudi su neusiljeni i iskreni.

NN: Iako ste mlada osoba, slikarstvo Vam je mnogo toga dobrog donijelo, počevši od grupnih, preko samostalnih izložbi, do nagrada. Na šta ste najponosniji u Vašem dosadašnjem radu?

MIHIĆ: Ponosna sam na to što nisam odustala od umjetnosti. Ovo nije jedan od lakših puteva i svjesna sam toga. Ne mogu znati šta će biti u budućnosti i kuda će me odvesti moj rad, ali me i dalje drži osjećaj da moram nastaviti bez obzira na sve.

NN: Kakvi su Vaši planovi nakon zatvaranja izložbe "Živjela cuga"?

MIHIĆ: Nastaviću raditi i pripremati se za naredne izložbe. Takođe se nadam saradnji i s ostalim umjetnicima.

NN: Vaše posljednje dvije samostalne izložbe bile su u manjim galerijama "Galeriji plus" i galeriji "Vagon". Fali li u Banjaluci više sličnih mjesta?

MIHIĆ: Mislim da moramo biti podrška jedni drugima. Što se tiče galerija i institucija u Banjaluci, moje iskustvo je pozitivno. Nakon moje izložbe "Živjela cuga!", galerija "Vagon" narednim izložbama nastavlja da podržava savremenu umjetničku scenu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije