Vizuelna umjetnost

Pratite nas na Google news

Edina Selesković: Sloboda je u našoj civilizaciji sve ugroženija

Edina Selesković: Sloboda je u našoj civilizaciji sve ugroženija
Foto: Ilustracija | Edina Selesković za "Nezavisne": Sloboda je u našoj civilizaciji sve ugroženija
Milan Rakulj

Edina Selesković, savremena bh. umjetnica međunarodne karijere, dobitnica je Svjetske nagrade za vizuelne umjetnike (World Citizen Artists Award), koju uručuje sedam cijenjenih fondacija i kulturnih institucija Velike Britanije.

U pitanju su Galerija "Belgravia", Fondacija "Gandhi", "PeaceDai365", Bristol studentska unija, "Emmanuel Jal", "Marta Gomez" i "This is Mi Brave". Seleskovićeva je osvojila ovu globalnu nagradu za projekat unikatne umjetničke instalacije  "Beating Heart", koja povezuje nove tehnologije i savremenu umjetnost, publiku i kreativnost. Više o nagradi, samoj instalaciji, ali i umjetnosti uopšte, ovim velikim povodom govorila je za "Nezavisne".

NN: U najkraćem, kakav je Vaš odnos prema nagradama, pa i ovoj koja stiže iz Velike Britanije?

SELESKOVIĆ: U svijetu umjetnosti nagrade mogu biti tek izazov za dalji rad. World Citizens Award za 2020. meni je iznimno važna, jer je okrenuta ka umjetnosti koja ima dodatnu dimenziju društvene angažiranosti. A u vrijeme pandemije, ona je dokaz da umjetnici ne prestaju raditi, stvarati i uticati na promjene.

NN: Nagrađena je Vaša instalacija "Beating Heart". Koja je poruka ove instalacije?

SELESKOVIĆ: "Beating Heart" je multimedijalna instalacija, koja je sačinjena od skulptura, poruka, svjetla, zvuka i primjene novih tehnologija interaktivne proširene stvarnosti. Ona je poruka da naše srce i dalje jako kuca i da se zajedno možemo okrenuti pozitivnom načinu razmišljanja o sebi i svijetu oko nas. Ona je iskonska želja da inspiriše pozitivne promjene i u novoj stvarnosti u kojoj se sada nalazimo.

NN: Kažete da Vaša instalacija jača ideju solidarnosti. Mislite li da nam je u vrijeme aktuelne pandemije solidarnost potrebnija više nego prije?

SELESKOVIĆ: Nedvojbeno solidarnost je najsnažnija kada se nalazimo u krizi. U svoj svojoj okrutnosti, aktuelna pandemija je specifična upravo po tome što je cijeli svijet u ovome zajedno. Ako se krenemo dijeliti po tome ko je kako pogođen njenim posljedicama, a ne vidimo da smo u ovoj situaciji zajedno, naš povratak normalnosti će biti težak. Umjetnost dokazuje, i ovaj put, da je fizička ograničenja ne mogu ograničiti. Ona prevazilazi sve naše razlike i ujedinjuje nas.

NN: Kakva je, po Vašem mišljenju, uloga kulture i umjetnosti u aktuelnoj pandemiji? Da li su se snašle i odgovorile na izazov vremena onako kako treba?

SELESKOVIĆ: S jedne strane, umjetnički svijet, kao institucija, bio je duboko pogođen ovom krizom. S druge strane, umjetnost je bila katarza za cijelu planetu u lockdownu. Ona je naša poveznica usprkos društveno-ekonomskim razlikama. Naše je svjetlo u vremenu tame. Nemoguće je pomisliti da ćemo jednog dana nastaviti kao što smo ranije radili. Mislim da će se sve promijeniti: galerije, kolekcionari i javnost. Ništa više neće biti isto, uključujući umjetnike. Kao i svi umjetnici s odgođenim izložbama, otkazanim planovima, stacionirani na jednom mjestu, otkrila sam jedinstvenu sigurnost da moram nastaviti ići naprijed s novom odlučnošću. Umjetnici su dobili novu odgovornost izvan svijeta umjetnosti. Nadam se da ćemo prihvatiti našu novu stvarnost i promijeniti sebe i svijet nabolje.

NN: Živite na relaciji SAD - BiH, a zanimljiva priča vezana je za to da ste 2001. za vrijeme terorističkog napada u Njujorku imali jedan događaj u ovom gradu. Kakva su Vam sjećanja za taj period?

SELESKOVIĆ: Taj dan je bila planirana modna revija, koja je zamišljena kao okosnica moje suradnje s njujorškom modnom scenom. U trenucima napada sam bila vrlo blizu Twin Towers pripremajući se za event, na koji je trebalo da dođe stotine ljudi. Kada se napad desio, uopšte nismo bili svjesni šta se dešava. Gledaoci malih ekrana su znali prije o čemu se radi, nego mi koji smo gledali u tornjeve koji gore. Na ulicama je bio potpuni haos, ali su ljudi i dalje razgovarali i tješili jedni druge. Baš kao i sada, ni tada nismo bili svjesni promjena koje će se desiti u cijelome svijetu. Nevjerica, nedoumice i konačno bol ipak su bili lakši podijeljeni sa drugima. Tada su Njujorčani zaista znali pružiti i rame i ruku jedni drugima i ponovo se dići iz pepela.

NN: Prije četiri godine u Banjaluci ste predstavili instalaciju "Misli slobodu/Think Freedom". Tom prilikom kazali ste da je sloboda riječ koju često koristimo, a malo razmišljamo o njoj. Šta za Vas znači sloboda i da li je sloboda jedna od ugroženih kategorija pojavom virusa korona i restrikcija povodom istog?

SELESKOVIĆ: Život mi je pokazao koliko su važne ideje slobode i solidarnosti, ali i da se one često zanemaruju u savremenoj društvenoj rutini. S instalacijom "Think Freedom", koja je dosad predstavljena u 11 gradova Evrope, razgovaram s hiljadama mladih ljudi postavljajući jednostavno, a opet kompleksno pitanje: što za vas znači sloboda? U tim razgovorima shvatila sam da slobodu razmatramo samo kad smo u krizi, rijetko priznajući njenu ranjivost. Istraživanja pokazuju da je sloboda u našoj civilizaciji sve ugroženija, ne samo u autokratijama, nego i u regulativi zapadnih demokratija. U doba pandemije vidjeli smo kako lako možemo izgubiti slobodu, kako brzo diktature mogu doći na površinu i kako se naši životi mogu promijeniti. Nadam se da to nećemo zaboraviti i da ćemo shvatiti da samo sami sebi možemo oduzeti slobodu promišljanja.

NN: Kakvo je Vaše mišljenje o savremenoj bh. umjetničkoj sceni i, po Vašem iskustvu, gdje smo u odnosu na svijet?

SELESKOVIĆ: Drago mi je da ste postavili ovo pitanje. Često sami sebe stavljamo u zeleđinu svijeta, pa nas ovakve nagrade podsjete da ipak možemo i znamo. Ponosna sam što je instalacija, koja je 100% proizvedena u BiH, osvojila svjetsku nagradu svojom inovativnošću. U BiH postoje izvanredni talenti, inovativna razmišljanja i kreativni pristupi ne samo u umjetnosti. Duboko vjerujem da je naša indolentnost imaginarna i da s malo volje možemo pomjerati svoje i svjetske granice. Mi smo potomci i heroja i šampiona, sugrađani nobelovaca i oskarovaca, ljudi koji su istrajali i u nemogućim vremenima. Voljela bih da se posmatramo pozitivnije i da vratimo ponos u same sebe, a umjetnicima da damo priliku da se dokažu i budu naši ambasadori.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije