Igor Antić jedan je od onih ljudi za koje je put umjetnosti bio predodređen. Umjetnička porodica, majka Svetlana, koja je bila primijenjeni umjetnik, i otac čuveni pjesnik Miroslav Antić, svakako su postavili i više nego dobre temelje kojima on veoma uspješno već decenijama korača.
Dva njegova rada dio su postavke "Prigušena egzistencija", koja predstavlja savremenu umjetničku scenu Srbije i koja će ovog četvrtka biti otvorena u Muzeju savremene umjetnosti RS (MSU RS) u Banjaluci. Izlagao je u Remsu, Stokholmu, Moskvi, Parizu, Milanu, Berlinu, Kvebeku. Zanimljivo je da se prije nego što će se definitivno posvetiti umjetnosti punih dvadeset godina bavio džudoom. U intervjuu za "Nezavisne" Antić govori o značaju umjetnosti koji uglavnom nije moguće odmah sagledati, odrastanju u umjetničkoj porodici, ali i društvenom kontekstu njegovih djela.
NN: Postavka "Prigušena egzistencija" koncipirana je sa ciljem da napravi odnos savremene umjetnosti Srbije u međunarodnom okviru. S ove distance, gdje je mjesto srpske umjetnosti?
ANTIĆ: Na ovoj izložbi može da se vidi koliko je Srbija zapravo jedna mala zemlja. Treba znati da je ovo samo jedan uzorak umetničke populacije, ali biste mogli da napravite još mnoštvo ovakvih selekcija koje bi potpuno drugačije odgovorile šta bi mogla da bude savremena umetnost. U slučaju ove izložbe trebalo je ponuditi takve radove koji se odnose na nekakav generalni kontekst, a ne samo isključivo za lokaciju na kojoj se ta izložba održava. Srpska umetnička scena ima neki svoj potpuno specifičan razvoj, pre svega zbog onoga što nam se događalo na političkom planu, a zatim i na kulturološkom planu. Međutim, sa novim tehnologijama mi smo se malo približili svetu. Tako da se te neke specifičnosti malo i brišu, a taj neki nedostatak, jer se uvek govorilo da kasnimo za svetom, polako se briše i postajemo deo tog savremenog sveta.
NN: Vi se predstavljate sa dva rada "Umetanja" i "Napravljeno po meri". O kakvim je zapravo projektima riječ?
ANTIĆ: Ja relativno brzo dobijam ideje. Obično spajam neke činjenice i neke stvari koje sam viđao tokom svog života, a onda samo u jednom trenutku napravim neki spoj koji je možda paradoksalan, ali meni izgleda interesantan u sklopu tog mog rada. Rad "Umetanja" sadrži novčanicu od 500 evra uvećanu i reprodukovanu na platnu kao zastava. Ta zastava je, zahvaljujući jednom mom prijatelju bila pobodena na Monblan i fotografisana, a fotografija i zastava koje su izložene ovdje su artefakti, dokazi o izvedenoj akciji. Rad "Napravljeno po meri" je zasnovan na statističkom principu prema kojem svaka šibica predstavlja milion stanovnika jedne zemlje. U jednoj kutiji ima onoliko šibica koliko i miliona stanovnika, a na kutijama se nalaze zastave svih zemalja sveta, pa je celina reprezentacija sveta u minijaturi.
NN: Zašto baš novčanica od 500 evra i da li kroz drugi rad zapravo želite pokazati odnos malih i velikih država?
ANTIĆ: Zato jer je ta novčanica simbol svega u Evropi u ovom trenutku.
Pa da, to je interesantno da rad govori o prenaseljenosti, o nekom debalansu, jer kada o tome govorimo, mi i ne primećujemo toliko te stvari, ali kada se nađe neki način da se to predstavi vizuelno, onda to izgleda frapantno.
NN: Društveni kontekst u kome djeluje i nastaje jedno umjetničko djelo je ono na čemu se ranije zasnivalo Vaše istraživanje. Da li je to i danas u fokusu Vašeg interesovanja?
ANTIĆ: Počeo sam kao slikar, a zatim kao skulptor i u početku me je zanimalo da radim na problemu organizacije tog dvodimenzijalnog piktularnog prostora, koji je prostor jedne slike zapravo. U nešto kasnijoj fazi sam počeo da se interesujem za mesto umetničkog predmeta u izložbenom prostoru ili bilo kom prostoru. Shvatio sam da onog momenta kada umetničko delo izađe iz ateljea, gubi svoju autonomiju i dolazi u korelaciju svega što ga okružuje. U fazi posle toga sam radio in situ radove koji proučavaju mesto izložbe i radio sam dela koja ispituju različite nivoe konteksta i nude neko novo razumevanje tog mesta. Zatim sam počeo da se interesujem za savremenu političku i ekonomsku situaciju.
NN: Ono što danas predstavlja savremena umjetnost dosta se razlikuje od izvornog oblika umjetnosti. Koliko je ona kako takva prihvatljiva ljudima?
ANTIĆ: Danas bi svi hteli da imaju kompjuter najnovije generacije, a da na zid okače slike iz 17. ili 18. veka. To je veliki paradoks zato što umetnost jeste istraživanje. Ono što je savremena umetnost to je u stvari odraz nekih najnovijih shvatanja savremenog života, ništa više od toga. Samo što se to ispoljava kroz neku formu koja je ljudima manje prijemčiva, jer prisustvuju u trenutku stvaranja iste. Iz tog razloga ne mogu odmah da sagledaju značaj onoga što se radi u određenom trenutku, ali kroz 10 godina ili kraće, te stvari će se iskristalisati.
NN: Zanimljivo je da ste se dugi niz godina bavili džudoom, ali ste se onda ipak opredijelili za umjetnost?
ANTIĆ: To je jako čudno. Dolazim iz umetničke porodice i bilo je logično da postanem umetnik. Sticajem okolnosti sam postao sportista i dok god se nisam povredio i shvatio da više ne mogu time da se bavim, ja nisam bio sposoban da se odlučim i opredelim definitivno za umetnost. Moj otac je bio pesnik, imali smo atelje na Petrovaradinskoj tvrđavi i živeli smo okruženi umetnicima svih profila i u toj atmosferi sam odrastao i počeo sam da volim umetnost. Ne samo da sam išao u muzeje i galerije, nego sam imao priliku da gledam umetnost kako se pravi pred mojim očima. I ja ne samo da volim da se bavim umetnošću, već volim i druge umetnike.
Izložba
Izložba "Prigušena egzistencija: Savremena umjetnička scena Srbije" biće otvorena 30. aprila u Muzeju savremene umjetnosti RS u Banjaluci.
Ova postavka obuhvata djela Igora Antića, Brede Beban, Gorana Despotovskog, "diStruktura", Dragana Ilića, Jelene Jureša, Stevana Kojića, "Mp Art", "Museum of Childhood", Andree Palašti, Vesne Perunović, Nataše Teofilović, Zorana Todorovića, Miloša Tomića i Selmana Trtovca.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.