Memorijalna akademija "Polja smrti", emitovana povodom obilježavanja 76 godina od proboja logoraša iz koncentracionog logora "Jasenovac", prikazala je strahote najmasovnijeg stradanja srpskog naroda tokom Drugog svjetskog rata.
Za pripremu akademije korišteni su materijal iz Javne ustanove "Spomen-područje Donja Gradina", te proza i poezija Branka Ćopića - "Priča starog druma", "Čitaocu", Ranka Pavlovića - "Damari jasenovački", Nikole Drenovca - "Moja je savjest čista", Đorđa Radišića - "Žica, Smrt, Juriš", Ljubice Miletić - "Liturgija u Jasenovcu" i Sime Brdara - "Gradina".
Realizaciju akademije pomogli su Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, Predstavništvo Republike Srpske u Srbiji, Republički sekretarijat za vjere, Narodno pozorište Republike Srpske, Javna ustanova Banski dvor, Muzej žrtava genocida Beograd, te Radio-televizija Republike Srpske i Radio-televizija Srbije.
Brojni ovdašnji profesionalci - glumci, scenaristi, režiseri, scenografi, majstori kompozicije, animatori - uvezani su kroz projakat. Scenario potpisuju Milan Gajić, Nataša Glišić i Mario Ćulum, kompozicije "Nagovještaj" i "Pakao" komponovao je David Mastikosa, nesvakidašnji video-dizajn potpisuje Bojan Stevanić, Duška Vujmilović Kukavica odabrala je kostime.
Režiju potpisuje Igor Tešić, a u razgovoru za "Nezavisne" govorio je o ličnim utiscima i samom kreiranju memorijalne akademije.
NN: Raditi memorijalnu akademiju sigurno nije jednostavan posao, kako u organizacionom, tako i u emotivnom smislu. Šta je ono što Vam je lično, kao čovjeku, bilo bitno da prenesete na gledaoce?
TEŠIĆ: Najvažnija stvar koju sam želio da prenesemo publici je istina, istina o najmonstruoznijem genocidu izvršenom na evropskom tlu, istina o genocidu nad Srbima, Romima i Jevrejima napravljenom od svih nivoa vlasti u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, koji je imao višedecenijsku ideološku pripremu. Jasenovac je fizički osnovan 1941, ali je na duhovnom planu osnovan mnogo ranije. Hrvatski "otac nacije" Ante Starčević je još u 19. vijeku predlagao istrebljenje Srba. U redovima Rimokatoličke crkve nisu krili da pravoslavne nazivaju otpadnicima od prave vjere i šizmaticima koje treba pokatoličiti. To zlo je natapalo tlo iz kojeg je nikao korov ustaštva, a plod tog korova je više od milion poklanih i na druge načine pobijenih nevinih žrtava od 1941. do 1945.
NN: Za razliku od rada na drugim projektima, da li je odgovornost bila veća s obzirom na to da ovdje teško da postoji porodica koja u svom stablu nema žrtvu NDH?
TEŠIĆ: Ovo je jedan od projekata u koji sam unio najviše ličnog. Moja porodica, i sa očeve i sa majčine strane, stradala je od ustaša. Moj djed, majčin otac, živio je na Kozari. Svojim očima je gledao kako mu ubijaju oca i stričeve. Nakon toga, zajedno sa starijim bratom i sestrom, pridružio se partizanima. Sa 14 godina uzeo je pušku u ruke. Ostavio ju je tek nakon Blajburga. Pradjeda sa očeve strane i ostale Tešiće starije od 18 godina pohvatale su u selu prve komšije Hrvati i poklale ih na Lipovcu, brdu iznad Čelinca. Svi oni su ubijeni iz samo jednog razloga, zbog toga što su bili Srbi. Ovo je bio moj dug prema svima njima. Moj mali doprinos da se njihova žrtva nikada ne zaboravi. Da se sjećamo, da pamtimo, kako nam se slično zlo nikada ne bi ponovilo.
NN: Za akademiju je korišten materijal Javne ustanove Spomen-područje Donja Gradina, odnosno svjedočanstva preživjelih jasenovačkih logoraša. Kroz ovu akademiju i taj materijal je na neki način dobio svoj "novi život", da bude prikazan i da služi u svrhu nezaboravljanja istine?
TEŠIĆ: Svako napisano slovo, svaka izgovorena riječ, svaka prikazana fotografija, svaki detalj, sve je autentično, istinito. To je ono što nam se desilo. Koliko god strašno zvučalo, jezivo izgledalo, nažalost, istinito je. Kamo sreće da nikada nismo morali raditi nešto ovakvo. Adaptacija navedenih sadržaja u memorijalnoj akademiji jeste "novi život" tih materijala, oživotvorenje na sceni i u savremenim medijima. Na ovaj način približeni su publici koja bi teško sama došla do tih svjedočanstava i tih fotografija. Čovjekovo biće ima odbrambeni mehanizam da izbjegava stvari koje će ga emotivno uništiti i zato se mnogi i ne usuđuju sami da istražuju najmračniji period srpske istorije. Teško je povjerovati da su hrvatske ustaše jedine u istoriji imali logore samo za djecu. Užasna su za čitanje i slušanje svjedočanstva preživjelih kada opisuju na kakve su sve načine ubijali Srbe, Rome i Jevreje. Izjave koje govore o ubijanju djece maljevima, razbijanju glava cokulama, nabadanju beba na bajonete, tjeraju na povraćanje. Ali to je istina, to se desilo i to nikada, ali nikada, ne smijemo da zaboravimo. Ne da se svetimo, nego da nam se nikada ne ponovi.
NN: U sve je utkana i poezija i proza naših pisaca koje svjedoče o životu našeg naroda na ovim prostorima u to vrijeme, ali svjedoče i o stradanju. Da li je umjetnost, zapravo, najveći borac protiv zaborava?
TEŠIĆ: Umjetnost, obrazovanje i vjera su naša najjača oružja protiv zaborava, protiv zla. Čovjek bez identiteta je kao biljka bez korijena, može da traje neko vrijeme, kao cvijet u vazi, ali ne može da opstane. Moramo znati šta nam se kroz istoriju dešavalo kako bismo u slučaju pojavljivanja sličnih stvari u budućnosti mogli da ih prepoznamo i reagujemo na vrijeme. Zlo nije pobijeđeno, ono se samo primirilo, a naše je da budemo budni i čuvamo stražu. Najbolja potvrda za ovakav stav su dešavanja sa početka devedesetih godina prošlog vijeka. Srbima se mogla ponoviti 1941, ali nije. Božjom milošću i oprezom naših očeva i djedova bili smo spremni, nismo nestali i danas imamo Republiku Srpsku kao mjesto pod suncem, gdje bez straha možemo biti Srbi. Duh ustaštva je i dalje jak u Hrvatskoj. Oni, za razliku od Nijemaca, nisu prošli katarzu. Nisu priznali svoje greške iz prošlosti. Niko od njihovih političkih i vjerskih vođa nikada nije kleknuo u Jasenovcu i iskreno zamolio oproštaj. U Borovu Selu, na Vaskrs ove godine, grupa mladih zadojena ustaškom ideologijom, uz pratnju policije, viče "Srbe na vrbe" i na taj način pravoslavnim Srbima čestitaju najradosniji hrišćanski praznik. To je slika današnje Hrvatske i mislim da će proći još puno vremena dok se ne osvijeste i pruže ruku pomirenja Srbima.
NN: Kroz projekat su uvezani brojni ovdašnji profesionalci - glumci, scenaristi, režiseri, scenografi, majstori kompozicije, animatori... Koliko je bilo značajno u projekat uključiti ovdašnje umjetničke snage?
TEŠIĆ: Bez umjetnika sa ovih prostora, čije porodične priče su slične mojoj, ovo ne bi bilo ni približno kvalitetno i emotivno urađeno kao što je urađena ova memorijalna akademija. Mislim da smo sa ovim definitivno osvijestili javnost Banjaluke i Republike Srpske i pokazali joj kakav potencijal imamo. Ovdje stvaraju zaista vrhunski umjetnici. Ne postoji djelo koje ekipa u ovom sastavu ne može uraditi, bilo da je riječ o filmu, predstavi ili multimedijalnoj akademiji. Što je najvažnije, imali smo izuzetnu institucionalnu podršku od Spomen-područja Donja Gradina i Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske. Posebno bih izdvojio Vanju Kopanju, iz Ministarstva, koja je sve vrijeme vjerovala u nas i bila nam prava podrška i posrednik između umjetničkog sektora i institucija. Pored glumaca profesionalaca, dio ekipe bili su i studenti glume Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, kao i djeca iz škole glume Dramskog studija "Jazavac". Studenti i djeca su me posebno oduševili ozbiljnošću svog pristupa. Stoički su podnosili višednevne i višesatne probe, bez negodovanja. Shvatili su ovo kao priliku da uče od najboljih i tu priliku su maksimalno iskoristili. Oni su donijeli posebnu energiju u zajednički projekat. Čak su i nas profesionalce tjerali da budemo bolji.
NN: Pripreme memorijalne akademije počele su prije više od godinu dana, odnosno prvobitno je pripremana za 75. godišnjicu proboja posljednje grupe jasenovačkih logoraša, ali realizacija je otkazana zbog nepovoljne epidemiološke situacije. Da li je ova, uslovno rečeno, pauza dala prostora da se nešto u programu promijeni i dodatno doradi i usavrši?
TEŠIĆ: Pauza je definitivno uticala na mnogo toga, pa i na moje pojavljivanje u ovoj priči. Scenario koji su pisali Nataša Glišić, Mario Ćulum i Milan Gajić "odležao" je neko vrijeme, pročitan je sa distance, i dalje je izgledao kao stabilan, čvrst, uvjerljiv. Scenografija je prošla nekoliko faza izmjena zbog mijenjanja potencijalnih lokacija snimanja. Međutim, Dragana Purković Macan svako je novo rješenje činila sve boljim i boljim. Tokom pripreme, prije početka proba, i sam sam dobio koronu. Taj period izolacije iskoristio sam da pregledam hiljade fotografija arhivskog materijala, napravim jasan koncept i sa animatorom Bojanom Stevanićem dogovorim sve detalje kako bi on počeo s radom. Bojan je sve to nadogradio i savršeno uradio svoj dio posla. Odmah nakon izolacije na red su došle kompozicije. Imao sam konsultacije sa kompozitorom Davidom Mastikosom, koji je zasijao u punom stvaralačkom sjaju i napravio savršenu muziku. Slađana Zrnić radila je scenski pokret. Uradila je veličanstvenu stvar. Zahvaljujući njoj, kroz koreografske dijelove mogli smo da osjetimo sav užas pakla kroz koji su prolazili logoraši. Da sve bude još uvjerljivije, pobrinula se Duška Vujmilović Kukavica, koja je savršeno odabrala kostim. Stalno ponavljam da je sa ovakvom ekipom lako biti režiser.
NN: O "Jasenovcu" se konačno progovorilo i kroz igrani film Predraga Antonijevića, a u najavi je i film Lordana Zafranovića. Zašto je toliko dugo čekano da se kroz igrani film progovori o ovoj temi?
TEŠIĆ: Prvo se čekalo zbog komunističke ideologije koja je napravila zajedničku državu žrtava i dželata. Oni su sve vrijeme stvari gurali pod tepih. Onda se sve srušilo kao kula od karata, "jer što se grbo rodi, život ne ispravi". Došao je novi period, po mom mišljenju, mnogo bolniji nego period komunističke vladavine, a to je doba autošovinizma, odnosno samoporicanja. Medijskom propagandom tokom ratova devedesetih, zatim djelovanjem inostranog "nevladinog" sektora, stvorena je slika o Srbima kao lošim momcima, zločincima, pokvarenjacima. Mnogi razmaženi umjetnici, komformisti, vidjeli su da im umjetničko stvaralaštvo u kojem provejava nacionalni duh neće otvarati vrata po inostranstvu, puniti njihove novčanike, donositi nagrade i druge privilegije, pa su se zbog toga totalno okrenuli od takvih sadržaja. Biti Srbin i pričati srpske priče nije bilo in. Nažalost, nije ni danas, ali se situacija mijenja nabolje. Ono što me posebno raduje su generacije mladih stvaralaca, pravih nacionalnih boraca, koji lagano razmrdavaju scenu. Budućnost je njihova. Mi smo tu da još neko vrijeme krčimo stazu kojom će oni jurišati punom brzinom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
