Jaka Babnik, slovenački fotograf, u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske (MSU RS) u četvrtak, 10. aprila, u 19 časova otvoriće izložbu "Pitanje pogleda".
Kako ovim povodom javljaju iz MSU RS, postavka pruža jedinstvenu priliku da se istraži više fotografskih serija, koje su nastajale tokom posljednje decenije umjetnikovog djelovanja.
"Svaka od njih nosi duboko istraživanje uloga fotografije u savremenoj umjetnosti, razmatrajući njenu društvenu i političku funkciju, kao i način na koji je percipiramo u današnjem vizuelno preplavljenom svijetu", saopštavaju iz MSU RS, a sam Babnik, uoči izložbe u ovoj instituciji, govorio je za "Nezavisne".
NN: Prošlo je deset godina otkako ste izlagali u Banjaluci, tačnije u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, na kolektivnoj izložbi slovenačke fotografije. Ovog puta izlažete samostalno - možete li nam reći nešto više o saradnji sa Muzejom i o ovom izložbenom projektu?
BABNIK: Već je prošlo 10 godina? Izložba je imala naslov "Margine - Savremena slovenačka fotografija". Zanimljivo je da ste se toga sjetili. Upravo je u Modernoj galeriji u Ljubljani priređena grupna izložba pod naslovom "Space with a Potentiality for a Shift", gdje izlažem i ja i mnogi autori koji su bili tada i na izložbi u MSU RS. Ne znam kako da to najbolje poentiram. Nikad me nije privlačio taj prvi svijet. Taj zapad, kome svi teže. Sam se više oslanjam na instinkt i tražim interakciju sa prostorom kojem sam istorijski pripadam. Pa je tako, recimo, Sarita Vujković, kad je kurirala 30. Memorial Nadežde Petrović, za tu priliku odabrala dva moja rada. Od tada nekako postoji namjera ili, bolje rečeno, želja da napravimo nešto veće. Sličan interes se pojavio u Crnoj Gori kod kustosice Mirjane Dabović Pejović, pa u Osijeku kod Valentine Radoš iz Muzeja likovnih umjetnosti, zatim i kod Galerije "Božidar Jakac" iz Kostanjevice na Krki. Ja sam samo bio taj koji je predložio da to "nešto" napravimo/naprave zajedno.
NN: Koji su motivi i ideje predstavljeni kroz radove koje ćemo moći vidjeti na izložbi "Pitanje pogleda"?
BABNIK: Možda mogu i sam tek nakon zadnje tri-četiri serije prepoznati tu neku očitu liniju. Neki će reći da na fotografijama nema ljudi, ali je sve što fotografije prenose rezultat čovjeka. Ako bismo mogli serije kao "Jebodrom" ili "Holy Land" svrstati u "kategoriju" aftermath fotografije u smislu da su snimljene nakon čina o kojem govore, do fotografija skulptura u kružnim tokovima, koje u širem kontekstu služe kao slika savremenog društva i našeg vremena u kojem se sve posmatra kao roba, pa i sami gradovi i životno okruženje uopšte. A roba mora da ima svoju vidljivost na tržištu, svoj marketing, pa je potrebno i adekvatno mjesto za reklamu. Odatle naslov te serije "Top lokacija". Netko bi mogao zaključiti da su ispred nas pejzaži, kod kojeg je za mene najbitniji princip učitavanja njegovog značenja. Iz serije "Pigmalion" i "Time Leveling" može se iščitati pomak u zanimanje za naučenu ili naučnu dogmu. Predmeti koji zbog našeg odrastanja u određenim sredinama sa određenim dominantnim religijskim i istorijskim okruženjem služe kao vrlo jasan nosilac identiteta. Tu se za mene u procesu pojavilo već pitanje odluke kad/zašto/ili uopšte snimiti fotografiju tog nekog predmeta, kad mogu izložiti sami predmet, a ta odluka je vrlo slična odluci okidanja neke određene fotografije. Sva ta promišljanja i saznanja su me polako dovela do prepoznavanja beskonačnog perpetuiranja istih vizualnih kodova i postavljanja pitanja da li mogu snimit fotografiju koja u likovnom smislu funkcioniše, ali ne govori/prenosi ništa. Ovo zadnje me je tako dovelo do pitanja što ljudi vide kad gledaju neku fotografiju. Opet smo tu kod kulturno određenog pogleda, a pitanje je, ako su interpretacije nekog banalnog pejzaža tako različite, zašto ljudi još vjeruju fotografiji ili bolje, šta ona prenosi. I evo me sad kod pitanja zašto onda uopšte još snimiti neku fotografiju ako sam je vidio ili bolje rečeno stojim ispred nje (u njoj).
NN: Kakva je, po Vašem mišljenju, pozicija fotografije danas, uzevši u obzir to da je ona postala sveprisutni medij i da smo konstantno izloženi raznim vizuelnim sadržajima? Gdje je mjesto fotografiji kao umjetnosti u tom kontekstu?
BABNIK: Moje mišljenje proizlazi iz komercijalne i autorske prakse koja se dešava na periferiji prvog svijeta, koji je još uvijek pun aspiracija i uvjerenja da ćemo dostići to bolje (malo) sutra. Ali da ne odem predaleko sa političkim kontekstom. Svaki dan sve više komuniciramo i u tom procesu je procenat vizualne komunikacije svakog dana veći naspram pisane riječi. Imajući u vidu nespornu činjenicu da živimo u stoljeću gdje smo mi sami sebi najbitniji (The Century of the Self), dolazimo do jezivih patologija. Osobno bih bio za manje komuniciranja i manje fotografije, ali to se naravno neće desiti. A gdje je mjesto fotografiji kao umjetnosti? Trebamo se odmah pitati i gdje je mjesto umjetnosti u tom kontekstu. Savremena fotografija je u našem podneblju napokon ušla u galerije i muzeje kao ravnopravan medij, ali sam medij ne može biti poruka sama za sebe (Medium is not a massage). I to taman na vrijeme kad su i kod nas došle "kulturne industrije". Napokon isti lonac.
NN: Da se nadovežemo na prethodno pitanje - kakva je pozicija profesije fotografa danas? Danas su kamere, zahvaljujući telefonima, vlasništvo svakog od nas i svako ima priliku da proizvodi fotografiju. Takođe, internet i društvene mreže pružile su mogućnost da pravimo svojevrsne albume i predstavimo naše fotografije što većem broju ljudi. Kako se Vi, kao fotograf, snalazite u takvoj situaciji i na koji način ovi fenomeni komuniciraju sa Vašim radom?
BABNIK: Bio bih naivan ako bih tvrdio da sve to što spominjete ne utiče i na mene. Opet bi odgovor zapravo počeo sa pitanjem. Vama, sebi ili vašoj publici. Kakve fotografije zapravo proizvodimo? Koja je vaša/naša namjera iza geste pravljenja/okidanja fotografije? Na primjer, koliko mogu, pratim, recimo, zbivanje u Srbiji. Naravno kroz društvene mreže, jer televizije više nemamo u kući, a portali i štampa sporadično prenose stanje na terenu. Na neki način su ti "profili" na društvenim mrežama preuzeli funkciju medija. Svako od nas je postao medij. I evo nas opet kod "Century of the Self" (Adam Curtis; 2002). Ali to da netko koristi fotografiju, bez obzira na to da li je ona snimljena foto-aparatom ili telefonom, ne znači da razumije kako zapravo te sprave funkcioniraju, šta znači prevođenje trodimenzionalnog prostora u dvodimenzionalnu fotografiju i gdje je u svemu tome likovna teorija. Ne kažem da bismo morali svi biti predani tome, ali činjenica je da fotografija pokazuje puno toga, ali ne nudi baš mnogo objašnjenja. To dovodi u pitanje samo iščitavanje toga šta je na fotografiji. Zamislite test sa 30 ljudi. Iz džepa izvučete neku fotografiju koju pokažete svima pa ih onda zamolite da na komadu papira opišu šta su vidjeli na fotografiji. Siguran sam da pola njih ne bi zapisalo isto. Na tom tragu je, recimo, rad "Bitno je što vaše oči vide".
NN: Naziv izložbe skreće pažnju na pogled, odnosno na posmatrača? Koja su to pitanja koja se tiču pogleda? Da li, dok stvarate fotografije, imate određene ideje ili očekivanja od toga kako biste željeli da se Vaše fotografije "gledaju", odnosno doživljavaju i tumače?
BABNIK: Idealno je da imate, dok stvarate neki rad ili u mom slučaju fotografsku seriju, jasnu ideju kako taj rad i sa njim samu ideju najbolje prezentirati. Da li je sad to uramljena fotografija, degradacija fotografije u galerijskom smislu, kad je štampana na ceradu, koja je ujedno i fizička prepreka i prepreka pogleda u prostor? Sigurno će ljudi koji će doći na izložbu pomisliti da su to samo jedno te isti pejzaži, samo se mijenja kontekst koji ja namećem. Da li je to sa naslovom, koji daje ključ za čitanje (npr. "Jebodrom"), sa "novinama", koje šire promišljanje o perpetuiranju istih ili sličnih ideja (Stilske vježbe) ili pitanjem samog pogleda (Bitno je što vaše oči vide). Nijedan organ, osim našeg mozga, nema mogućnost interpretacije. A interpretacija je predodređena time ko smo mi. Kojoj kulturi pripadamo, koji su nam sistemi vrijednosti… U principu, naša uvjerenja formiraju našu stvarnost. Kad sam došao do tih spoznaja ili, bolje, samopriznanja oko tih stvari, postalo mi je jasno da je doživljavanje i tumačenje tema sa kojom se zapravo bavim.
NN: Osim umjetničkom, bavite se i komercijalnom fotografijom - kako ta dva aspekta funkcionišu u Vašem radu? Na koji način utiču jedan na drugi i da li mogu da postoje neka preklapanja između njih?
BABNIK: Sigurno je sa svakodnevnom upotrebom fotografskog aparata povezano tehničko znanje, koje se onda prenosi u jednu i u drugu sferu. Na komercijalnom nivou same želje klijenata razumijem kao izazov. Rebus. Kako i sa kojim alatima doći do cilja, da fotografija komunicira to šta klijent od nje očekuje. U komercijalnom smislu su te fotografije uvijek potpuno pročišćene bilo kakve druge interpretacije od one jedine, koju treba prenositi. Recimo, boca pive. To je to, boca "te i te pive". Ali je sposobnost destiliranja želje onda zahvalna u autorskom radu. Moglo bi se reći da sve kreće ili završava i kod ontologije same fotografije. Onda je samo pitanje kako i u polju umjetnosti komunicirati poruku koju želite. Što preciznije, to bolje. Ali šta se desi kad je motiv takav da mu treba dodatno objašnjenje? Da li je onda umjetnički rad loš, da li je umjetnik odabrao neadekvatan medij za plasiranje ideje?