Jelena Topić, umjetnica iz Prijedora, izazvala je pažnju građana u nekoliko gradova naše zemlje tako što je na gradskim trgovima postavila tepih za sve njihove probleme i strahove. Riječ je o njenom novom radu koji nosi simboličan naziv "Guranje pod tepih". Baš kao i prije sedam godina, kada je glasno ćutala, i ovaj put Jelena se bavi unutrašnjim konfliktima i ratovima jednog čovjeka, svim onim što čovjek u sebi nosi i sa čime se sam bori. Ovaj put građanima je pružila priliku da anonimno svoje probleme i strahove napišu na papir i gurnu ih pod tepih.
U intervjuu za "Nezavisne novine" Jelena govori o nastanku ovog performansa, značaju suočavanja sa unutrašnjim problemima, ali i potresnim porukama koje je pronalazila ispod tepiha.
NN: Kako ste došli na ideju za pokretanje performansa "Guranje pod tepih" i koje ste dosad gradove obišli izvodeći ovaj performans?
TOPIĆ: Ideja uvijek nastane iz sada i ovdje i prihvatanja okolnosti kakve jesu. U smislu koja su to sredstva kojima već raspolažem, a koja bih sada mogla iskoristiti za realizaciju neke svoje ideje, da mi bude ugodno da nešto stvaram i da mi to prouzrokuje dovoljno uživanja i ne previše napetosti. Moji resursi su vrijeme, prisutnost u trenutku, mjesečni iznos koji mogu da izdvojim od plate, a onda se prirodno nametnula ideja u tim okvirima. Dosad sam sa tepihom bila u Prijedoru, Sarajevu, Zenici i Kozarskoj Dubici.
NN: Koliko često naši ljudi probleme guraju pod tepih i koliko je to, po Vašem mišljenju, štetno za čovjeka?
TOPIĆ: Svi povremeno nešto "gurnemo pod tepih", samo je dobro biti toga svjestan i ne zadržavati trajno sadržaj ispod tepiha. Suočavanje sa stvarnošću i njenim izazovima može da bude vrlo teško i naporno, pogotovo ako odjednom moramo da "progutamo" veliku količinu stvarnosti oko nas koja nam se ne dopada. Ali kada smo svjesni izazova/problema, kada ne guramo pod tepih, dobijamo mogućnost sagledavanja stvari iz različitih perspektiva i biranja reakcije koju ćemo imati na taj problem/izazov. Dakle, što prije krenemo vaditi izazove/probleme ispod tepiha, prije ćemo vratiti ličnu moć.
NN: Kakve su reakcije građana na Vaš performans i šta je to što oni obično guraju pod tepih?
TOPIĆ: Ljudi se najčešće prvo nasmiju kad im kažem koja mi je ideja i šta tražim od njih. Dijapazon izazova/problema je širok od loših ocjena u školi, prvih ljubavi, preko praktičnih problema, kao što je pokvario mi se vodokotlić, do ideje samoubistva i neizlječivih bolesti. U toj šarolikosti problema/izazova uvijek je zanimljivo prisjetiti se kako nam je u prošlosti problem izazivao neprospavane noći, a na kraju smo ga ipak riješili. To nam može donijeti samopouzdanje danas da nijedan problem/izazov nije nerješiv, a onaj koji pak jeste nerješiv, onda to možda i nije naš problem.
NN: Vjerujemo da je bilo potresnih priča koje ste pronašli ispod tepiha, ali i zanimljivih. Koje su priče na Vas ostavile najveći utisak?
TOPIĆ: Najveći utisak mi izazovu problemi o kojima se "ne govori", a to su problemi mentalnog zdravlja. Nije mi nikad svejedno da znam da je neko sa kim sam maločas razmijenila osmijeh i nekoliko riječi ostavio poruku da razmišlja o samoubistvu, a to se baš ničim nije dalo naslutiti posmatrajući osobu. Takvi problemi me ostavljaju bez teksta i pitam se koliko smo u stanju da zaista vidimo jedni druge, ali i koliko se mi otvaramo i pokazujemo pravu/pravog sebe i dopuštamo drugima da nas vide onakve kakvi jesmo.
NN: Da li ste negdje naišli na otpor i negodovanje zbog Vašeg performansa?
TOPIĆ: Sklona sam gerilskom postavljanju tepiha u javni prostor bez prethodne dozvole od gradske uprave, pa to može da dovede do negodovanja inspekcije koja je zadužena da se brine o tom prostoru. Ali nisam imala baš nikakav direktan otpor zbog ideje i nema razloga da ga bude. Dolazim u miru i namjere su mi jasne i časne.
NN: Smatrate li da Vaš performans može pomoći čovjeku da na površinu iznese svoj unutrašnji konflikt?
TOPIĆ: Evo, sve ovo što sad radimo zajedno, od moje ideje za ovaj rad, izlaganja rada do pričanja u medijima o tome može da ubaci osobi ideju u glavu da je važno da počne da se bavi svojim unutrašnjim procesima, svojim mentalnim zdravljem, kao što se bavi fizičkim. Evo jasan primjer, boli te noga ideš doktoru, boli te duša ideš psihoterapeutu.
NN: U toku je pandemija virusa korona. Kako je ona na Vas djelovala i da li smo kao zajednica naučili nešto pametno od ove pandemije?
TOPIĆ: Kad sam postala svjesna da je pandemija nešto što neće tek tako nestati, razmišljala sam šta ta situacija u meni izaziva, koje strahove, i to su bili strahovi s kojima sam se ja već suočavala. Odlučila sam ne prolaziti iste lekcije ponovo i time sam sebi rekla: "Ovo nije moj rat, ali je dobra prilika za ljude koji nisu okrenuti sebi da se okrenu ka unutra i pogledaju šta su već dugo 'gurali pod tepih'." I iz najbanalnije situacije je moguće nešto naučiti ako je osoba sklona samoposmatranju, tako da i ova situacija pruža bezbroj mogućnosti ukoliko se fokus čovjeka pomjeri svana prema unutra.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.