Punimo devet godina kao Muzej savremene umjetnosti (MSU) RS, s tim da smo pod ovim "krovom" još od 1970. godine, kao Umjetnička galerija.
Istakla bih da se ova institucija nalazi u zgradi koja je bila željeznička stanica, izgrađena 1891, i, prosto, ta energija putovanja ljudi koji su odlazili u Evropu, čini mi se da simbolično otvara dobre puteve umjetnosti i programima naših ideja kojima nastojimo da opravdamo zaista visoke atribute, jer smo jedina institucija u BiH koja ima i naziv i ulogu Muzeja savremene umjetnosti, kaže Ljiljana Labović-Marinković, direktor MSU RS u Banjaluci.
"Kao takvoj, naši prvi partneri su Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, te Muzej savremene umetnosti u Beogradu", ističe Labović-Marinkovićeva.
U intervjuu za "Nezavisne", povodom 10. februara, rođendana MSU RS, govori i o plodonosnim godinama koje su iza njih, ali i o današnjim umjetnicima te budućnosti i planovima.
NN: Kako gledate na protekle godine, da li ste imali očekivanu podršku Ministarstva prosvjete i kulture RS?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Što se tiče prošle godine, imali smo sjajan budžet Ministarstva prosvjete i kulture RS. Ipak, važno je naglasiti razliku materijalnih troškova, onog zbog čega mi uvijek kukamo, i onog što su programski troškovi i budžet za njih. Tu imamo svojevrstan disbalans, jer ako radite više, onda i trošite više, tako da sve zajedno prouzrokuje i veće materijalne troškove. U tom smislu su najveći problemi naše institucije, to je nešto na šta mi ne možemo uticati, a trebalo bi da imamo apsolutnu podršku budžeta RS.
NN: Da li ste zadovoljni prošlogodišnjim programom i predstavljenim izložbama u prostoru MSU RS?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Naš program za 2012. godinu bio je zaista impozantan iz razloga što smo vrlo dobro odgovorili na činjenicu da je RS obilježavala 20. godina postojanja. Grafički identitet RS predstavila je izložba 20 godina grafičkog dizajna RS, pod nazivom "Banjalook 3", uz izložbu "50 godina grafičkog dizajna i grafičkih komunikacija Srbije". Uvijek nam je važno da naglasimo da RS ima odlične dizajnere, jer dizajn nije samo nešto što treba vidjeti na izložbi, nego ga treba primjenjivati! Logo je danas mnogo važniji u prepoznavanju nečega, recimo, "Mercedesa", nego proizvod kojima se on bavi. Nadam se da ćemo za deset godina moći pokazati koliko su se dizajneri odmetnuli novim kvalitetom i napredovali na tom polju.
NN: Koje izložbe su dominirale programom u proteklom periodu?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Cijela prošla godina bila je u znaku Save Šumanovića, i to je prihvatljivo kao generalna konstatacija 2012, jer smo imali 9.000 posjetilaca za mjesec dana. To je namjerno bilo pozicionirano u julu, jer muzeji ne rade po sezonama. Mi moramo da pulsiramo i radimo ne razmišljajući o kolektivnim godišnjim odmorima. Tada muzej ne treba da prestane s radom, već naprotiv, tada smo relaksiraniji i rasterećeniji, možda bolje doživljavamo kulturu i umjetnost. To je bila jedna jaka uporišna tačka, da svake godine "nametnemo" da imamo jednu tako produkcijski veliku izložbu, koja masovno dovodi nas u fokus, ma koliko to koštalo. Ova institucija je, takođe, 17 godina čuvala crteže Božidara Jakca i mi smo, nakon izložbe, te crteže vratili kolegama iz Jajca. Poenta djelovanja svakog muzeja je da pokaže šta ima i šta čuva u svom depou, a ne samo da "donosi" izložbe i bavi se import-eksport projektima. Tu je i izložba zbirke Draginje i Voje Terzića. Ako mi već čuvamo privatnu zbirku, ako su ti ljudi živjeli da bi sve što su stekli ostavili svom gradu, meni je žao da te slike i skulpture niko ne vidi. Velika je šteta da je galerija u centru grada, koja nosi njihovo ime, ostala da živi na jednoj tabli kraj apoteke.
NN: A kada je riječ o izložbama mlađe generacije umjetnika?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Treba spomenuti Borjanu Mrđu, koja je apsolutno otkriće, biser RS na umjetničkom planu, jer je ona, ne samo vizuelna umjetnica, akademski obrazovan slikar i predavač na Akademiji, nego i pjesnikinja koja je predstavljala RS na Sajmu knjiga u Lajpcigu. Izložba "Microstories" je na nevjerovatan, laskav način predstavila nju te Sandru Dukić, banjalučanku Margaretu Kern, koja živi u Londonu, i Irmu Markulin, nastanjenu u Berlinu. Ova četiri "ženska rukopisa" su se srela i sam katalog izložbe je i ozbiljna literatura u kojoj su biografije i karijere ovih mladih žena, i koja će se veoma ozbiljno pozicionirati u bibliotekama, arhivima i muzejima, jer je i to ono što mi kao muzej moramo plasirati na intelektulano "tržište".
NN: Kako sa današnje distance gledate na manifestaciju "Noć muzeja", koju ste pokrenuli?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Prije sedam godina, "Noć muzeja" se isprva javila kao eksperiment u kojem smo odlučili da se okušamo. Prvi smo u BiH promislili taj projekat, a danas su se svi u Banjaluci i šire navikli da se to dešava u maju. Inače, ono što se te večeri dešava ispred Muzeja, mora imati kopču, suštinsku vezu sa izložbom unutra. Za "Noć muzeja" ove godine biće postavljena "Protokova" izložba "Mogu biti gadno strpljiv(a)", a ostalo ćete saznati u narednom periodu.
NN: Dakle, uspješno je okončana tranzicija iz galerijskog u muzejski prostor?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Muzej treba da bude uporišna tačka na sceni savremene umjetnosti. Prvih nekoliko godina prelaska iz Galerije u Muzej imali smo faze "kočenja", kada smo morali javnosti i umjetnicima objasniti da se bavimo malo drugačijom vrstom pogleda i kontekstualizacije umjetnosti u formama izložbi. Danas će se rijetko koji umjetnik koji se ne bavi istraživačkom, savremenom umjetnošću, koja tretira i filozofiju, politiku i psihologiju, i široke ravni koje promišlja i istražuje, odlučiti da nam pošalje svoju biografiju. Prihvaćena je činjenica da je ovo muzej savremene umjetnosti.
NN: Ali je svakako bitno da se uvećava broj galerija zbog umjetnika koji dolaze?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Veoma je važno da imamo što više galerija, kako bi umjetnici bili što vidljiviji. Što je njih više, Muzej će biti bolji. A i mi bismo bili još Galerija da u Banjaluci nije otvorena Akademija umjetnosti. Ako se, grubo rečeno, proizvodi novi materijal, onda mora postojati mjesto gdje će se taj materijal predstaviti i valorizovati. Isto važi i za, recimo, pozorišta. Akademija je nešto najbolje što nam se desilo, uključujući i onu u Trebinju. Svake godine diplomcima dodjeljujemo nagradu, i kada pogledate imena koja smo nagrađivali posljednjih deset godina, vidjećete da se radi o ljudima koji veoma ozbiljno stoje na sceni. Tu se pokazala nepogrešivost kustosa Muzeja da procijene mladog čovjeka i pretpostave njegovu dalju karijeru.
NN: Šta, po Vašem mišljenju, nedostaje savremenoj sceni RS?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Nemamo umjetnike srednje generacije! Postoji čitava plejada mladih ljudi koji dolaze, ali postoji i taj vakuum. Za Banjaluku je važno što se među nas doselio akademik Milivoje Unković, tako da na sceni koja pulsira mladošću i energijom, postoji i autoritet "sijede" glave. Sramota je da akademik Unković nije predavač na našoj akademiji.
NN: Koliko je današnja umjetnost vidljiva na kulturnoj mapi BiH?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Nevolja kulture je što je ona nevidljiva, a situacija nije mnogo bolja ni u regionu, a kultura treba da bude "prva linija odbrane". Mi smo na tom polju dobri i pojedinačno i ekipno. Imamo problem opšte dekadencije i pada. U tom kompletnom ludilu, mi gotovo da imamo legitimitet da ne radimo ništa i niko to ne bi vidio. A ta dvostruka nevidljivost tjera ljude da idu vani sa projektima. Pa, gdje su naši uglednici i intelektualna elita u pozorištima i na našim izložbama? Naši radovi nekada nisu prijatni za suočavanje, a društvo ne voli da se prepoznaje u njima. Zato se muzeji savremene umjetnosti i umjetnici katkad subverzivno doživljavaju u sredini u kojoj rade. Nas, međutim, niko ne vidi. Kao pojedinci, u društvu smo nepostojeći, ali se zato kao kolektiv ponašamo na potpuno drugačiji način.
NN: Gdje bi se onda mogli tražiti krivci i šta bi, po Vašem mišljenju, moglo biti rješenje?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Akt traženja podrazumijeva i podršku. Uzmi reket, izađi i pokaži jesi li Đoković ili nisi! Ali, nema ni toga. Nemamo svijest o tome, ljudi ne čitaju knjige. Živimo 20 godina u polusnu, kao na gljivama. Svakodnevno dobijate neku obeshrabrujuću informaciju, koja uveče baca niz vodu sve ono što ste uradili tokom dana. Nažalost, tome dosta doprinose mediji, jer mi nismo dovoljno vidljivi. Mislim da mediji mogu mnogo više doprinijeti, ali su redakcije takve strukture, pa je politika uvijek ispred svega. Obaveza urednika jeste da, ako je, recimo, neko bitan uhapšen, stavi to na naslovnicu. Ali, smatram da ima mnogo informacija iz kulture koje zavređuju naslovne stranice dnevnih novina. Novinaru je "izazovnije" da ode na neki politički događaj, nego da priča o rođendanu Muzeja, iako je ovo drugo suštinski značajnije za društvo. Nemamo časopis za kulturu. "Putevi" i "Krajina" su usamljeni svijetli primjeri. Nema kritike i kritičkih osvrta. Prosto, ako je ta tranzicija u ekonomskom smislu očigledna i neminovna, onda je ona moralno i duhovno, u intelektualnom smislu, na sceni. Žil Delez kaže da filozofija nema moć da nešto promijeni kao što imaju politika, mediji, vojska ili policija, ali zato ima moć da pregovara. Ako bi se u tu definiciju uklapalo ono što mi radimo, mi u svom vremenu pregovaramo da budemo vidljivi, da nas ima.
NN: A šta je danas sa mladim umjetnicima i kakav je odnos MSU RS prema njima?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Mi ne možemo da budemo menadžeri umjetnicima, to svugdje u svijetu rade galerije, ali sa druge strane, insistiramo na projektima koji se tiču predstavljanja scene. Mislim da je u ovom društvu najopasniji taj model "mladi". To je postala floskula koja se prečesto spominje. Kakav oni danas resurs mogu imati kako bi djelovali? Stalno se zaklanjamo iza mladih, a oni su "donji" potpuno. Uslovi da neko, npr. u MSU RS ima izložbu je da je, naravno, prisutan, da djeluje, da ga primijetimo. Mnogo mladih umjetnika dolazi da razgovara sa kustosima, jer su oni njihovi "navigatori". Umjetnik mora da ima "navigaciju" kustosa, istoričara umjetnosti, da bi ga, na tragu ideje koju započinje, podstaknuo kaka da ide dalje. Mnogo mladih umjetnika dođe da razgovara sa kustosima, jer su oni navigatori muzeja. Jedan umjetnik mora imati navigaciju kustosa, istoričara umjetnosti, da bi ga oni, na tragu ideje koju započinje, utemeljeni u teoriji, u tendencijama, u smjernicama, onome što jeste danas, u sučeljavanju, podstakali da u tome ide dalje. Najbolji primjer saradnje sa Muzejom su Sandra Dukić, Mladen Miljanović, Borjana Mrđa... Svi ti ljudi koji su danas uspjeli su vrlo često u Muzeju i u stalnom dijalogu s nama. Poenta je da umjetnici treba da budu, a ne moraju, u dijalogu sa stručnjacima. Naši kustosi su i generacijski bliski novoj sceni, tako da su ti umjetnici jako usmjereni na Muzej i dobro vide šta možemo zajedno napraviti, kako ne bismo bili nevidljivi. Oni imaju povjerenja u nas i čini mi se da to ovu kuću drži na dobrim temeljima.
NN: Kakvi su planovi MSU RS za naredni period?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆ: Aktuelna izložba "Pet decenija banjalučkog jesenjeg salona" dokazuje da je Banjaluka prije pola vijeka imala snagu da pokrene nešto svjetsko, a svaki izloženi rad na toj izložbi je otkupljen. Činjenica da djela za muzeje treba kupovati je zaboravljena, i to je naš najveći problem. Evo, navela sam tolika imena, a njihove radove nemamo u našem depou, nemamo svjedočanstvo, dokument, šta su radili na početku karijere. Imamo, recimo, nekoliko radova Mrđana Bajića, najvećeg vajara Srbije, koji su stari 30 godina. Današnjeg Bajića ne bismo mogli kupiti ni u ludilu, to je taj raskorak! Mi se, kada je umjetnost u pitanju, često ponašamo kao da je to nešto palo sa neba, bagateliše se nešto što je umjetnički vrlo valorizirajuće, a ovaj muzej nema mogućnost otkupa. Trenutna izložba ide s tim elementom ukazivanja činjenica da mi moramo otkupljivati sadašnju produkciju u BiH da bismo za 20 godina mogli pričati šta se sve desilo. Svaki muzej treba da ima stalnu postavku, ali je mi nemamo, jer "nemamo čime pred gospodara". Idemo na novi konkurs Ministarstva civilnih poslova BiH, jer budžet resornog ministarstva u RS to, očigledno, ne može, a kako bismo povećavali inventurne brojeve Muzeja i imali jednu stalnu postavku. Dakle, kao primarni cilj MSU RS ima otkupljivanje nove produkcije i radova koji su bitni. To je naš najveći zadatak i moja najveća želja za 2014. godinu.
Dvostruko atraktivniji
Ljiljana Labović-Marinković za narednu godinu najavljuje izložbu djela Milana Konjovića ili Nadežde Petrović.
"I samo njihovo ime budi vrstu povratne energije. Moramo razmišljati pomalo i marketiniški, jer u pozorište ljudi dolaze s razlogom i kupuju karte, a muzej je besplatan i otvoren je svaki dan, bez obzira na praznike i vikende, od 10 do 22 časa", naglašava ona i ističe da je MSU RS možda jedini na planeti koji tako radi, te samim tim što je besplatan, mora biti dvostruko atraktivniji, da bi se neko zaista uputio u njega.
Gostovanja izložbi
Izložbe MSU RS gostovale su u svim opštinama i gradovima RS, a izložbom "Međuprostor" je zaokruženo novo polje savremene banjalučke scene. Tu postavku, koja je pokazala snagu prve generacije Akademije umjetnosti u Banjaluci, vidjela je publika u Makedoniji, Srbiji te u Sarajevu.