Milan Cile Marinković poznati je srpski slikar koji više od tri decenije živi i stvara u Parizu, a čija je izložba "Furija slikanja" sinoć otvorena u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske (MSU RS).
Kao umjetnik koji već tri decenije stvara u Parizu, Marinković njeguje autentičan izraz, oblikovan susretom različitih kulturnih konteksta", rečeno je, između ostalog, povodom izložbe iz MSU RS. Kustosi izložbe su Kristijan Norbergen, francuski istoričar umjetnosti i kritičar, i Lana Pavlović, viša kustoskinja Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. U ovoj instituciji, uoči otvaranja izložbe, ekipa "Nezavisnih" Cileta je zatekla u društvu porodice. Tu su bili njegova supruga Zorica Beba Marinković, kćerka Danica Karađorđević, zet Filip Karađorđević, princ nasljednik od Jugoslavije i Srbije, te unuci Stefan i Marija.
Tokom razgovora kroz osmijeh se pohvalio da su dvije princeze i dva princa došli na otvaranje njegove izložbe, a o slikarstvu i izložbi, koju će posjetioci moći da pogledaju sve do 26. septembra tekuće godine, govorio je za naš list.
NN: Otvarate izložbu pod nazivom "Furija slikanja". Za početak zašto furija?
MARINKOVIĆ: Furija, jer je to tekst poznatog kritičara Kristijana Norbergena, koji upravo piše i moju monografiju. On je pisao dosta o meni i to je jedno njegovo viđenje mog slikarstva, kako ga on oseća. Norbergen je to prezentovao i svojim studentima u Lionu, uz projekcije mnogih mojih slika iz prethodnih monografija, a ujedno je i kustos ove izložbe. Trebalo je da dođe i da napravi postavku, međutim zbog zdravstvenih problema je u zadnjem trenutku odložio. Inače, samo postavku nije radio, ali naslov, odabir slika za izložbu, za katalog i sve ostalo je njegovo, a Lana Pilipović je kustoskinja ispred muzeja, zato što je i ona uradila svoj dodatni tekst i postavku izložbe.
NN: Po Vašem mišljenju, da li je danas furiozno vrijeme ili su furiozni ljudi?
MARINKOVIĆ: I jedno i drugo. Ne možemo sada baš da uđemo u detalje, ali ima mnogo furioznih ljudi. A i vreme je takvo, vidite ove vrućine i šta se sve dešava po pitanju sukoba u svetu. Na kraju krajeva, život je furiozan, ali ne samo furiozan, nego i filmičan. Često letim na relaciji Pariz - Beograd pa gledam komešanje ljudi na aerodromima, pa su i teme mojih slika bili prolaznici, koji su se pretvorili u putnike baš zbog tog furioznog vremena.
NN: Međutim, bez obzira na furiozno vrijeme i ljude, Vi uvijek na slikama ostavljate oranž i žutu, kao dvije boje nade, što bi značilo da ste po prirodi optimističan čovjek?
MARINKOVIĆ: Jesam optimističan. To su dve boje koje mi se provlače još od detinjstva. I ne samo te dve boje, tu su oduvek i crvena i plava. Uvek kažem plava, jer me to podseća na vreme impresionista u traganju za ultramarinom.
NN: Postali ste slikar zahvaljujući jednoj saobraćajnoj nesreći, odnosno zahvaljujući oporavku od iste. Kako na to gledate iz ove perspektive, da li je to sudbina?
MARINKOVIĆ: Ne gledam na to kao na sudbinu. To su stvari koje se dogode. Evo sad je bio jedan ortoped kome sam pokušao da objasnim neke stvari oko tog dešavanja. Šta se događa? Događa se, u tom vremenu prije više od pet decenija, kada sam ja bio neverovatno mlad, da prekidam svoje bavljenje sportom. Tad sam bio golman u OFK Beograd, imali smo razne pripreme i čuda, a sve to prekida jedan pijani vozač. Bio je radnik onog MUP-a, u ono vreme. On pravi tu nesreću i menja moj život iz korena. To se jednostavno dogodilo.
NN: Ovdje izlažete radove nastale u posljednje dvije decenije?
MARINKOVIĆ: Imaju dve ili tri slike još starije koje nisu do sada izlagane, a ima dosta, da kažem, proslavljenih slika koje sam izlagao po svetu, u Londonu, Madridu i Parizu naročito.
NN: U svakom slučaju, kako stoji u najavi izložbe, riječ je o periodu obilježenom stvaralačkom zrelošću, kontinuitetom i transformacijom. Koje su, po Vašem mišljenju, prednosti zrelog doba kod slikara, šta on tada osvijesti, a čega nije bio svjestan kao mlad umjetnik?
MARINKOVIĆ: To je sve kao jedna grudva koja vremenom dobija svoju tvrdoću do te mere da zvuk, kada je udarite, podseća maltene na kamen, tako da stvara odjek i bol na noktu. Naravno, vreme je pre bilo mnogo drukčije. Vreme se menja decenijski, možda i iz godine u godinu, iz dana u dan; stalno smo svedoci promena, ali u umetnosti mora da postoji temelj koji vremenom nadogađujemo.
NN: Dok pričate o kamenu i bolu u noktu, pomalo podsjećate i na vajara…
MARINKOVIĆ: Družio sam se sa velikim vajarima. Tu je, između ostalih, bio i Cezar Bardaćini, koji je otvarao moje izložbe i podržao moj ostanak u Parizu.
NN: Pričaćemo i o Parizu, ali, ako možete, prije toga da mi kažete, pošto svakodnevno slikate, koja je tajna Vašeg trajanja u slikarstvu: strast, rad ili pomiješano jedno i drugo?
MARIKOVIĆ: Mislim da je to pomešano. Ima tu svega, svega toga što ste govorili. Ima tu i strasti, energije koja dolazi, ima dosta i ljubavi. Inspirisan sam i uvek pravim neke predloške u glavi, razmišljam o tome šta ću da radim i koji je put da se to izvede i onda kada dođem pred belo platno, pola posla je gotovo. Živim na dve velike razdaljine u Beogradu na sedmom spratu i u Parizu na osamnaestom. I u jednom i drugom slučaju krećem sa terase. Tu su mi velika bela platna i tu krećem. Nekada se desi da sliku završim u dahu, a nekada ona mora da ima svoje dorade.
NN: Što se tiče samog Pariza, živite tamo u kontinuitetu duže od tri decenije. Koliko se tamošnja slikarska scena promijenila u međuvremenu?
MARINKOVIĆ: Jako se promenila, ali ima i svoju konstantu. Recimo, kovid je dosta stopirao štafelejsku sliku, ali Francuzi se uvek vraćaju slikarstvu. Ta materija opstaje, ona je živa. I danas postoji mnogo velikih slikarskih izložbi.
NN: Nedavno je Kulturni centar Srbije u Parizu proslavio pola vijeka postojanja. Koliko je ovo važna institucija kako za našu dijasporu u Francuskoj, tako i za sam kulturni život Francuske?
MARINKOVIĆ: Ona se nalazi na dobrom mestu, pored samog Bobura. Tamo sam prije nekoliko godina otvorio veliku izložbu na tri nivoa i bila je dosta posećena. Sam položaj galerije omogućava njeno postojanje i vidljivost. Tu ima raznolikih programa, mi nemamo toliko vremena da obilazimo sve, ali dolazimo na neke ključne izložbe, gde treba da dođemo. Uvek je to bio dinamičan prostor.
NN: Upoznali ste mnoge velike umjetnike u Parizu. Ovdje ću pomenuti samo ime Salvadora Dalija.
MARINKOVIĆ: Jeste, to je vremeplov. To je jedno vreme kad je radila mladost, kad su bile predstave, kad je postojao jedan protest, jedno stanje da se napravi neka bolja umetnost, da sve što se nudi nekako i ispliva, tako da su to bili zanimljivi ljudi. Njih više nema. Evo, sad je bila jedna velika knjiga "Pariski krug" svih ovih naših slikara.
NN: Vi ste posljednji živi?
MARINKOVIĆ: Da, jeste, ja sam taj deveti.
NN: Pomenućemo i ostale. Pored Vas tu su bili: Dado Đurić, Vladimir Veličković, Ljuba Popović, Bata Mihailović, Petar Omčikus, Miloš Šobajić, Ljubinka Jovanović Mihailović. Ko je od njih na Vas ostavio najveći utisak?
MARINKOVIĆ: Najveći utisak je ostavio Dado. Sa Dadom sam se dosta viđao. On je živeo za umetnost i tako je i otišao.
NN: Na izložbu u Banjaluku je stigla i srpska kraljevska porodica?
MARINKOVIĆ: Jeste, svi su tu, dva princa i dve princeze.
NN: Govorili ste da sa unukom Stefanom često slikate i da on pomno prati Vaše radove. Dakle, u budućnosti možemo očekivati slikara i među Karađorđevićima?
MARINKOVIĆ: Moja kćerka Danica je već umetnica, kolažista veliki, ali da, desiće se možda i sa Stefanom. Vreme će pokazati.
NN: Ranije ste izjavljivali da život ne možete da zamislite bez boja i bez vina. Sa bojama, vidimo, odlično baratate i danas. Šta je sa vinom?
MARINKOVIĆ: Vino je ostalo. Sarađivao sam sa velikim vinarijama u Francuskoj. Francuzi su imali galeriju Bandolu i manifestaciju "Umetnost i vino", tako da je svaki slikar bio na imanju jednoga proizvođača vina i pravio svoju izložbu i to se sve odigravalo noću. Samo se sećam farova automobila koji ulaze u tajne vinove loze.
NN: Za kraj, koliko ste zadovoljni prostorom MSU RS, kako su se Vaši radovi uklopili u ovaj enterijer?
MARINKOVIĆ: Slike su dobro legle. Tu su dosta pomogli obojeni zidovi koji su ostali od prošle izložbe Edgara Degaa, a ja i Dega imamo možda dodirnih tačaka. On je slikao balerine, a ja sam imao druge faze istih.