Postavka "Igre u pijesku" slikara Milana Marina, koja je nedavno otvorena u Banjaluci, nije prošla nezapaženo kod ljubitelja likovne umjetnosti.
A, sam umjetnik, koji je rođen u Bosanskom Novom, a već nekoliko decenija živi u Umagu, pojasnio je da, iako radovi pripadaju zasebnim ciklusima iz nekoliko proteklih godina njegovog likovnog stvaralaštva, tematski su veoma bliski i da su dio opusa koji on naziva subjektivni naturalizam.
Marin je izlagao na brojnim samostalnim i grupnim postavkama u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Italiji, Švedskoj, Francuskoj. Često učestvuje u međunarodnim slikarskim ex-temporama i na likovnim takmičenjima u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje je dobio više od 40 nagrada za slikarstvo.
U razgovoru za "Nezavisne" otkriva zašto je njegova prva samostalna izložba postavljena nakon dugog niza godina bavljenja slikarstvom, ali i pojašnjava kako likovnu umjetnost približiti onima kojima je namijenjena.
NN: Kakav je osjećaj biti u gradu gdje ste proveli mladost, ali i ovim povodom - povodom predstavljanja Vaše postavke "Igre u pijesku"?
MARIN: Rođen sam u Bosanskom Novom i sa pet godina sam došao u Banjaluku, gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Ovaj grad uvijek ostavlja na mene lijepe uspomene, na mladost, na prve ljubavi, na sve ono što je najljepše. Dosta sam bio zauzet ovih godina i u pregovorima smo za ovu izložbu već dvije ili tri godine, no sad su se sve okolnosti poklopile. Jako sam zadovoljan što sam se predstavio likovnoj publici u gradu na Vrbasu.
NN: Vaša prva samostalna izložba postavljena je nakon dugogodišnjeg bavljenja slikarstvom. Zašto ste čekali dugi niz godina da biste svoje radove predstavili javnosti?
MARIN: To je istina. Sve ove godine bavio sam se slikarstvom. Imao sam čak i svoju galeriju u Umagu, ali mi jednostavno nije padalo na pamet da izlažem. Imate dosta slikara koji rade samozatajno dok ne iskristaliziraju svoju misao i ne nađu neki svoj pravac. Da biste stvarali u likovnom smislu, morate izgraditi svoj vlastiti likovni govor, a taj likovni govor ne može doći odjednaput. Treba proći izvjesno vrijeme, treba isporobati puno toga i puno se educirati. Iako danas u suvremenom slikarstvu nije toliko važna ta zanatska diktornost, ipak morate postići određeni nivo u tom smislu. Ja sam svoju tehniku usavršavao prilično dugo, nekih 30 godina. I tako je i ta izložba došla onda kada sam ja sazrio kao umjetnik u Grožnjanu, gradu umjetnika.
NN: Iako ste osnovno i srednje obrazovanje završili u Banjaluci, nakon toga ste napustili ovaj grad.
MARIN: Moja želja je oduvijek bila da živim na moru, a Istra je jedna destinacija koja je nevjerovatno primamljiva za umjetnike. U Umagu živi zaista mnogo umjetnika i neiscrpna je inspiracija svima nama.
NN: Nekako se čini da likovna umjetnost danas nema dovoljno publike. Na koji način sami autori mogu približiti svoj rad širokim masama?
MARIN: Sama umjetnost se mijenjala vremenom, pojavom velikih pravaca kao što je impresionizam, ekspresionizam, pa potom dada i nadrealizam. To je dovelo do jedne nove valorizacije u umjetničkom smislu. Današnja suvremena umjetnost je jedan preplet duhovnih igara, realnih percepcija i genetskih iskustava. Ta tri faktora utiču na formiranje umjetničkog ili likovnog govora jednog autora i ta njegova individualnost je najvažnija i najviše određuje umjetničku vrijednost. Jer umjetničke vrijednosti nema bez individualnosti. A, što se više približavate naturalizmu, to se sve više odmičete od intimnosti i od umjetničke vrijednosti. Sada imamo tu veliku slobodu da stvaramo onako kako želimo. Umjetnost se zatvorila u galerije, muzeje, u nekakve mračne ateljee, gdje nije dostupna onim ljudima za koje je zapravo stvarana. Likovna umjetnost zapravo treba da bude refleks vremena u kojem se živi, što znači da treba da je dio onih ljudi koji žive u vremenu u kojem je stvarana i da je dio običnih ljudi. Umjetnici bi trebalo da izađu iz tih galerijskih prostora i predstave svoje radove na ulici.
NN: Likovni kritičar Željko Sušek je zapisao da Vaše slike na neki način predstavljaju zid, ali iza kojeg počinje novi svijet. Kakav je zapravo svijet iza tog zida?
MARIN: Mene je uvijek zanimala istarska arhitektura. Međutim, ja sam to kasnije reducirao na jedan mikro dio arhitekture, a sada se to transformiralo i moji radovi mogu nekog da asociraju na neki zid, pogotovo u toj spontanoj gesti. U njima je korišten i taj element slučajnosti, koji je kontroliran u ovom slučaju i zbog toga je to povezano sa zidom. Međutim, mislim da moji radovi više asociraju na neko afreskno slikarstvo starih majstora, iako ja koristim neke druge vezivne materijale.
NN: Kako bi se, po Vašem mišljenju, moglo uticati na bolju percepciju umjetničkih djela kod šire javnosti?
MARIN: Percepcija je ovisna o tome koliko se vi dugo krećete u umjetničkim krugovima i koliko dugo konzumirate tu umjetnost. Jedan moj dobar prijatelj, kritičar po vokaciji, pričao mi je da su radili selekciju slika i da su imali jednu gospođu koja je održavala prostor. Ona je slike nosila pred žiri koji je ocjenjivao šta je dobro, a šta ne, dakle neka primarna selekcija. Nakon nekoliko godina rada ona je već odmah znala koje slike prolaze, a koje ne i glavom im je davala znak, prije no što ih je žiri pogledao. To samo dokazuje da umjetnost ima svoj način edukacije.
Umjetnici i društveni život
NN: Smatrate li da bi umjetnici trebalo da budu više uključeni u društveni život?
MARIN: Mi danas živimo u vremenu kada smo zapostavili taj dio naše edukacije i premalo koristimo umjetnike u društvenom životu. Smatram da bi umjetnici trebalo da učestvuju u kreiranju naših ambijenata. Danas imate situaciju da se uređuju gradske površine i fasade, ali se ne angažiraju umjetnici za to. Mislim da bi super stvar bila da se, recimo, i u vašem gradu uredi jedna fasada i da ona bude sa potpisom nekog autora, što bi bio i odličan marketinški potez koji bi privukao mnoštvo turista.
