Milomir Kovačević Strašni sarajevski je fotograf sa pariskom adresom, koji će večeras, sa početkom u 18 časova, u banjalučkoj "Galeriji plus" otvoriti izložbu "Luvr noću", čime će u organizaciji Francuskog instituta u BiH i Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, početi Međunarodni dani frankofonije u Banjaluci.
Riječ je o fotografijama koje su nastajale u periodu od 2008. do 2010. godine, u vrijeme kada je poznati svjetski muzej Luvr uvodio produženo radno vrijeme do 22 časa, te je u tu svrhu Strašni napravio seriju fotografija u noćnom ambijentu.
Zamisao je bila da se urade fotografije različite od trenda, bez studijskih uslova i savršenog svjetla. Tako je nastao ciklus "Luvr noću", koji se sastoji od sedamdesetak crno-bijelih fotografija. Fotografije su se koristile u promotivnim aktivnostima muzeja, bile su dio plakata kojima je bio oblijepljen cijeli Luvr, a nalazile su se i u pariskom metrou. Više o svemu Strašni je ovim povodom govorio za "Nezavisne".
NN: Sebe ste nazvali privilegovanim svjedokom jer ste fotografisali Luvr noću, mimo radnog vremena. Kako je došlo do te privilegije?
KOVAČEVIĆ: Neke stvari sam snimao mimo radnog vremena, a većina izloženih fotografija snimljena je u normalno radno vrijeme. U vrijeme nastanka ovih fotografija (2008-2010) Luvr je počeo raditi do 22 časa, a prije toga su radili do 18. Trebali su im vizuali, fotografije koje bi napravile reklamu. Tada me je angažovala jedna agencija, gdje su radili moji prijatelji. Oni su radili u Luvru, a kako smo se družili prije toga i viđali, znali su za moju seriju noćnog Pariza. Tada su predložili direkciji muzeja da započnemo kampanju na novi, moderniji način, jer uvijek su fotografije iz Luvra bile savršeno snimljene sa mnogo tehničkog materijala i puno toga, a onda sam došao ja sa samo jednim aparatićem i jednim objektivom.
NN: To je bio analogni aparat?
KOVAČEVIĆ: Da, analogni aparat. Sve fotografije su analogne u crno-bijeloj tehnici. Kada sam došao, oni su pitali: "Šta Vam treba da počnete raditi?" Ja sam rekao: "Ne treba ništa, samo da me pustite i odoh ja svojim putem kroz muzej."
NN: Šta Vas je najviše fasciniralo u muzeju?
KOVAČEVIĆ: Reklame za Luvr su dobre, međutim kad uđete u sam Luvr, to je druga priča. Pogotovo kad nema puno ljudi ili kad nema uopšte ljudi u pojedinim prostorijama, imate sasvim drugu viziju svega toga, jer možete doći sa svih strana, pogledati određeni eksponat kao da je pozorišna predstava. Imate osjećaj kao da ste ušli u vremeplov, vraćate se u istoriju, unazad.
NN: Vas zovu fotografom kontradikcije, fotografom smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti. Da li su kontrast i kontradikcija Vaš umjetnički izbor ili splet životnih okolnosti?
KOVAČEVIĆ: Mislim da je to splet životnih okolnosti. Do rata sam radio u tabloidu, iako nisam bio tip za tabloid, ali eto. Sticajem okolnosti uvijek sam radio nešto komercijalno, ali sam radio i ovo svoje. U ratu sam snimao našu životnu realnost. Snimao sam ono šta je bilo. A šta je zapravo bilo? Na slikama svako nađe ono što hoće, svako pronađe sebe. Tu su ruševine zgrada, stradali, a sa druge strane tu su život i ljudi. Kada bi se napravile dvije izložbe, jedna strašna, druga vesela, koje su nastajale u isto vrijeme, bile bi to dvije potpuno drugačije izložbe. Otud ta kontradikcija. Rat jeste rat, ali bilo je momenata i kad je bilo veselo i kad je bila šega, pogotovo što mene svi znaju i nikom nisam simbol nekog zla, uvijek se nasmijemo i ispričamo neku anegdotu, što bude zabilježeno i na fotografiji. Prva velika izložba o ratu bila je "Tito u ratu". To su samo Titove fotografije koje su razvaljene ili uništene, što sam snimio u dijelu grada gdje sam se mogao kretati.
NN: I Tito je tu bio na neki način simbol kontradiktornosti.
KOVAČEVIĆ: Jeste, on je u jednom vremenu slavljen, da bi nedugo potom njegove slike i njegov lik bile uništeni oružjem koji je on čuvao i kojim je stvarao taj svoj lik, što je i kontradiktorno i apsurdno. Tu se potom javljaju pitanja vlasti i moći, koliko se iste mogu čuvati i šta biva kada nestane vlasti i ideologije, kako sve to može lako otići u apsolutni haos. Ta izložba je bila 3. aprila 1993. godine u Staroj pravoslavnoj crkvi, na čaršiji, pod svijećama.
NN: U novembru 1994. godine fotografisali ste koncert Brusa Dikinsona u Sarajevu, a te fotografije bile su izložene tek prošle godine u ovom gradu?
KOVAČEVIĆ: U suštini, ja sam u ratu nastavio raditi sve što sam radio prije rata, samo što su se okolnosti promijenile. Nisu više bile djevojke po ulicama, nego vojnici sa puškama, a što se tiče kulturnog života u gradu tokom rata, bilo je mnogo i toga. Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo mnogo čega, a kada čovjek ostane bez ičega, radi ono što jeste. U tim vremenima se pokaže ko je ko. Prije su bili veliki mamini i tatini sinovi, sve dok su ih roditelji gurali, a u ratu su bili veliki ljudi kojima nije trebala nikakva logistika i podrška sa strane, nego su stvarali nešto od toga što trenutno imaju. Tako da se radilo, i ja sam radio četiri-pet izložbi, sve su bile improvizovane i sve su bile sa svijećama. U tom centralnom dijelu grada kulturni život definitivno nije stao. Bilo je nekog kina, pozorišnih predstava, fotografskih izložbi, a bilo je i koncerata. Koncerti su bili najveće ludilo, a jedan od koncerata je bio i onaj Brusa Dikinsona. To je bilo u novembru 1994. godine. Koncerta se puno i ne sjećam, samo znam da sam kasnije iznio iz grada te filmove. Te fotografije niko nije ni tražio niti sam ih ja pravio. Filmovi su stajali desetak godina i jedna djevojka me zvala u Svicu da pravimo izložbu o ratu. O ratu, hajde, rekoh, napravićemo i to. Bilo je na tim fotkama puno poznate raje iz Sarajeva, ali ona pita, imaš li tu stranaca. Rekoh imam ovaj koncert. Kad ona pogleda: "Brus Dikinson!" Joj, kaže, to je zlata vrijedno. Onda su me zvali i kada su snimali film o Dikinsonu, pa je tako počela priča i za izložbu.
NN: Družili ste se sa istaknutim sarajevskim piscima i fotografisali ih. Vaše fotografije govorile su hiljadu riječi, ali i njihove riječi govorile su o Vašim fotografijama. Šta je najupečatljivije što ste pročitali o svom radu?
KOVAČEVIĆ: U početku sam se družio najviše sa Dubravkom Brigićem. U redakciji "Dana" bili smo on i ja i Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović, Ivan Lovrenović, Marko Vešović. Svi oni su nešto pisali o mojim fotografijama, jer je bila ta izložba "Strašni pisci, strašni fotograf, strašni grad". Svako od njih je izabrao neku fotografiju koja ga inspiriše i napisao tekst o tome, tako da ima tu dosta toga i zaista je teško izdvojiti bilo šta.
NN: Iz kojeg perioda potiče nadimak Strašni?
KOVAČEVIĆ: Nadimak nema veze sa ratom, on je tu od 1979. godine. Bila je radna akcija koja me veže za neke drage ljude i stara vremena.
NN: Dakle, bili ste strašni i na radnim akcijama?
KOVAČEVIĆ: Ne, nego je i to vezano za fotografiju. Bio sam fotograf u vrijeme kada je bila najveća savezna radna akcija. Tu se naveče pilo i zezalo, dolazile su raznorazne delegacije. Kasnije svi popiju i tu ja stupam na scenu. Ujutru kada dođu slike, onda svi govore: "Strašno, strašno!" To je tako bilo. Onda sljedeće godine, napravimo fudbalsku ekipu i svako je morao imati svoj nadimak. Došlo je do mene i "šta ćemo sa njim". E, kaže, on je Strašni. Tako sam postao i ostao Strašni.
NN: Za Pariz kažete da je najfotogeničniji grad na svijetu?
KOVAČEVIĆ: Pariz je definitivno najfotegeničniji grad na svijetu. Ja ga obilazim najurednije. Imam toliko raznih serija, od noćnog Pariza, noćnog Luvra preko svih pariskih grobalja, kafanica, prijatelja sa kojima se družim i koje sam sve fotografisao, do raznih pijaca i lokacija, tako da kažu da znam bolje Pariz od devedeset odsto Parižana. Kad sam tek došao tamo, za šest mjeseci poderao sam tri para cipela. Kako nisam nikoga znao, niti sam imao para, ostalo mi je samo da stavim aparatić na rame i da pješačim. Tako sam upoznao i grad i ljude.
NN: Kakva je situacija u Parizu što se tiče izlagačke djelatnosti?
KOVAČEVIĆ: Borba.
NN: Borba i tamo?
KOVAČEVIĆ: Svuda je borba.
NN: Mislio sam da se tamo više ulaže u kulturu?
KOVAČEVIĆ: Svuda se ulaže u kulturu, samo treba da budeš u sistemu, a kako ja nisam ni u jednom sistemu, onda se moram boriti cijeli život, ali i to ima svoje čari. Onda imaš slobodu i ne moraš se nikome dodvoravati i možeš raditi baš onako kako ti misliš i kako ti želiš. To je ono što meni i odgovara. Sam zamislim svoj projekat, sam ga odradim i idemo dalje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
![Kovačević u razgovoru sa novinarom "Nezavisnih"](http://galerija.nezavisne.rs/m/20230322141305774297.jpg "Kovačević u razgovoru sa novinarom "Nezavisnih"")