Vizuelna umjetnost

Nina Babić za "Nezavisne": Umjetnost je krucijalna potreba svakog živog bića

Nina Babić za "Nezavisne": Umjetnost je krucijalna potreba svakog živog bića
Foto: Ustupljena fotografija | Nina Babić za "Nezavisne": Umjetnost je krucijalna potreba svakog živog bića

Izložba slika i crteža "Svijet koji nije od ovog svijeta" akademske slikarke Nine Babić trebalo bi da bude otvorena večeras u 19 časova u Velikom izložbenom salonu Banskog dvora u Banjaluci.

Babićeva je umjetnica koja svojim stvaralaštvom oblikuje umjetničku scenu kroz izložbe, pedagoški rad i aktivno učešće u kulturnim projektima, a u novom ciklusu radova bavi se temom svog tijela, libida, emocija i cjelokupnog unutrašnjeg bića.

Izložbe kao što su "Konstruisana nužnost", "Nasilje u nasljeđe?" i "Room with a view" predstavljaju njeno razumijevanje savremenih društvenih dinamika, posebno uloge žene u društvu, a svojim stvaralaštvom ukazuje na društvene probleme i nastoji da podigne svijest o obrascima koji su duboko ukorijenjeni u našem društvu.

Više o izložbi "Svijet koji nije od ovog svijeta", ali i o svom stvaralaštvu i ulozi umjetnosti u savremenom društvu govorila je u intervjuu za "Nezavisne".

NN: U Banskom dvoru biće postavljena Vaša izložba "Svijet koji nije od ovog svijeta". O kakvoj izložbi je riječ?

BABIĆ: "Svijet koji nije od ovog svijeta" je moj lični svijet. Ali zar svi mi nemamo svoj lični svijet, svijet u koji pobjegnemo s vremena na vrijeme, u kojem volimo da živimo i u kojem smo potpuno svoji. I kad pomislimo da je toliko svjetova, malih, ličnih na ovom svijetu jednom, koliko je to magično i čarobno.

NN: Kroz ova djela se bavite temama svog tijela, libida, emocija... Kako je izložba nastajala, šta Vam je bilo pokretač?

BABIĆ: Izložba je nastajala u proteklih godinu i po dana. Pokretač je bila sirova emocija. Nije mi bila misao da uopšte pravim ovu izložbu, slike nisu nastajale iz potrebe da se jednog dana izlože, one su nastajale u nekim mojim najintimnijim momentima, ne kao umjetnice nego kao ljudskog bića. U tim momentima, veoma bitnim za mene, moja prirodna potreba je bila da slikam. Tako da sam samo slikala, ne razmišljajući čak kako će ta slika ispasti, da li ću ispoštovati određene likovne poetike, da li će biti slika dobra ili slično. Ja sam jednostavno zapisivala svoje trenutno stanje. Nije bilo nikakvih priprema, nisam sebi govorila: "E sad idem da slikam" i slično, prosto sam slikala, jer mi je to bio način da se izborim sa svim situacijama u kojima sam se u datom momentu našla. Ova djela jesu prožeta sa tematikom tijela, libida i emocija, a iz razloga što sam sve to ja, što je sve to dio mene, što je sve to neodvojivo.

NN: Selman Trtovac je o Vašoj izložbi zapisao: "Iako su lični, smatram da ovi radovi nisu isključivo privatna stvar. U kontekstu njenog šireg umetničkog opusa ovi radovi postaju deo jedne opšte teme, univerzalne i važne za svakoga". Šta je to što ove radove čini univerzalnim i važnim za svakoga?

BABIĆ: Selman Trtovac je u pravu kada je napisao da ova djela nisu isključivo lična. Pomenuh da svako od nas ima svoj lični svijet, svijet koji tako grčevito čuvamo i štitimo, plašeći se da ga ikom pokažemo. Zajedničko svim tim svjetovima je u stvari ta krhkost i strah. Svi mi prolazimo određene emocionalne procese, imamo određene strahove i svi ti svjetovi su na neki način vrlo fragilni. Ali, ajde da zamislimo šta bi bilo kada bismo bili malo iskreniji prema sebi i drugima, kada bismo u ovom vremenu možda i pokazali nekom drugom šta prolazimo. Možda bismo otkrili srodne svjetove, shvatili da nisu naši svjetovi sami. Možda bismo onda bolje razumjeli ljude oko nas, imali više empatije prema drugima, kada bismo uvidjeli da svi prolazimo kroz svoje procese, manje-više iste, ali na različite načine. Možda je to univerzalno, ta krhkost emocije.

NN: Pročitala sam da ste se suočili sa tremom kroz ovu postavku. Možete li nam reći šta je razlog tome?

BABIĆ: Jedan vid treme uvijek postoji kada izlažem svoje radove. I to je prirodna trema u kojoj razmišljate kako će sve proći, da li je sve u redu i slično. Kako sam se u većini svojih djela bavila temama koje se ne tiču isključivo samo mene, nego sam se kroz djela povezivala sa drugim ljudima i njihovim sličnim iskustvima, pa na neki način i nudila određene odgovore na neke problematike. Ovdje nemam odgovora, ovdje nemam čak ni postavku problema, ovo je moj lični dnevnik, dnevnik mojih emocionalnih procesa. Ova djela su nastala instinktivno, potpuno nepromišljeno, samo ekspresivan način izražavanja mojih stanja. Neko piše dnevnik, pa je to jedan čak i nespretan tok misli, ali ipak iskrenih misli.

NN: Na koji način uspijevate da prikažete emociju, a da ne zalutate u patetiku? Kako se borite s tim?

BABIĆ: To je konstantno promišljanje koje imam, pa sam sebi postavljala i pitanje šta je to uopšte patetika. Da li je taj strah u nama da ako pokažemo naša emotivna stanja da smo po definiciji patetični, da li to dolazi iz naših obrazaca odrastanja, da li iz vaspitanja ili zbog vremena u kojem živimo? Ali ako ćemo tražiti definiciju patetike onda bih rekla da je to lažna emocija. A čini mi se da je u vremenu u kojem živimo mnogo lažnih emocija. Vjerujem da je to iz potrebe da se prilagodimo svijetu oko nas, zanemarujući naša stvarna stanja. Kao umjetnik, kao živo biće trudim se da prikažem svoju iskrenu emociju. Nikada se nisam bavila nekom temom ako je zaista nisam proživjela i doživjela, ako je zaista nisam osjetila i prošla kroz te procese. Smatram da je iskrena emocija jedini način da ne zalutamo u patetiku, ma koliko nam se ona činila minorna, nebitna, ona je naša.

NN: Zbog čega ste izabrali jednostavniji medijum izražavanja kroz sliku i crtež?

BABIĆ: Uvijek sam smatrala da sama tematika izabere medijum. Ali ne bih rekla da je slika i crtež jednostavniji medijum, naprotiv - crtež je izvor svega, temelj i najstariji način izražavanja. Crtež i slika su kompleksni, zahtjevni i vrlo dragocjeni. Ja sam prvenstveno slikar i crtač, to je moj prirodni medijum i najviše blizak. Naravno da sam kroz svoje stvaralaštvo znala odlutati i istraživati u drugim medijumima, ali uvijek se vraćam tradicionalnom izrazu. Ova izložba kao produkt mojih emocionalnih procesa jedino iskreno je mogla da se ostvari kroz crtež i sliku, jer u suprotnom ne bi imala smisla drugačije. Ako bih tražila riječ koja bi mogla opisati nastanak ovih djela, bila bi to riječ "nagon". Kad osjetite taj istinski nagon da nešto stvorite, da jednostavno izbacite emocije iz sebe, nemate promišljanje o medijumima ili načinima da to uradite, nego birate podsvjesno ono što je zaista u vama i što vam je blisko, a to crtež i slika za mene jesu, blisko i izvorno.

NN: Kroz svoje stvaralaštvo se bavite ženskim temama. Kakva motivacija stoji iza toga i šta želite da izazovete u ljudima koji budu posmatrali Vaša djela?

BABIĆ: Prije svega, ja sam žena umjetnik - umjetnica i kao umjetnica sasvim je prirodno da se bavim ženskim temama. Doživljaj svijeta, lična iskustva mene kao žene, je prvenstveno pokretač, a svojim djelima komuniciram sa posmatračima. Svaki umjetnik teži da svoje procese i iskustva podijeli sa ljudima i da na neki način proizvede određene reakcije. Moja umjetnost kroz čitav moj opus, čini mi se, priča ličnu priču, s kojom se mnogi ljudi prije svega mogu poistovjetiti. Da li se to samo postavilo tako ili je bila namjera, ali moja iskustva govore o ženskim temama, o temama s kojima se većina žena susretne tokom svog života, temama koje sam lično doživjela. Da li je to majčinstvo, spoznavanje žene u sebi, neki vid, nažalost, nasilja i slično, ja sam tu da ih "zapisujem", a posmatračima ostaje da dožive, poistovjete se i spoznaju.

NN: Kako Vi doživljavate ulogu umjetnosti, na koji način treba da bude društveno angažovana?

BABIĆ: Često mi je kao umjetniku postavljano ovo pitanje, uvijek sam imala odgovor da umjetnik treba da osvijesti određene probleme u vremenu u kojem živi i u društvu u kojem živi. Pokušavala sam kroz svoje stvaralaštvo da uviđam te probleme, da im pokušam naći i rješenja. Odgovor bi možda bio da umjetnik treba samo da stvara, da radi ono za šta je predodređen. Da bude svjestan svog vremena i da dok postoji pokuša naći odgovore za sve što se dešava oko njega i u njemu. A uloga umjetnosti, ako ćemo je posmatrati kao jednu od uloga na ovoj sceni života i svijeta, onda je to najbitnija uloga. I ne, nije patetika, pa čak nije ni poetika, nego činjenica, umjetnost je krucijalna potreba svakog živog bića, samo ponekad mi toga nismo ni svjesni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije