DOBOJ - Povratak iz manastira sa ponoćne vaskršnje liturgije bio je presudan momenat za mladu likovnu umjetnicu Petru Kosnić iz Beograda, koja je tada odlučila da svoj umjetnički izraz usmjeri na slikanje ikona.
"Ja čak nisam ni znala da postoji u Beogradu Akademija za umetnost i konzervaciju Srpske pravoslavne crkve. Bila sam na ponoćnoj vaskršnjoj liturgiji i vraćala sam se za Beograd. Bile smo u manastiru mama i ja, i baš tada se desio taj momenat kada sam rekla mami da bi možda stvarno bilo dobro da odem i vidim šta je to i da pokušam da upišem", prisjetila se Petra.
Ona smatra da ako neko želi da se bavi ikonopisom, potrebno je prvo da savlada osnove slikarstva, anatomije crteža.
"Međutim, po meni, takođe je možda i najvažnija blagodat koju vi nosite i koja nadahnjuje svakog čoveka, pogotovo ikonopisca, tako da je po meni bitno i jedno i drugo. Možda je za monaštvo koje je ispunjeno blagodati potrebno malo manje znanje umetnosti, ali za nas običan svet, mislim da je potrebno apsolutno i jedno i drugo", mišljenja je Petra.
Njen omiljeni svetitelj je sveti Jovan Šangajski, voli da izobražava i lik Presvete Bogorodice, a najveći izazov do sada za nju je bilo ikonopisanje svetog novomučenika Haritona Kosovskog.
Radila je na osnovu njegove fotografije.
"Ali, morala sam jako da pazim da ikona ne ode u realizam. Zašto? Zato što mi, kada slikamo ikonu, ne slikamo čoveka, nego slikamo angela u telu, izobražavamo stanje iz budućeg veka. I to je spoj nespojivog za nas obične ljude", kazala je umjetnica.
Petra je završila umjetničku školu u Italiji, a potom je upisala isti fakultet u Milanu.
"Međutim, poslije nekog određenog perioda to me više nije nadahnjivalo i smatram da sam dobila prelaskom na ikonu i na ikonopis, i naravno na Teološki fakultet, dobila sam jedno upotpunjenje u svom radu", priča umjetnica, te ističe da je tokom školovanja ikonopis učila od najboljih.
"Učila sam od mog profesora Vladimira Karanovića, on je čuveni freskopisac i smatram da sam možda od njega trenutno najviše i naučila, kao i od mog profesora Dragana Markovića iz Beograda, on je jedan likovnjak. I nekako učeći od najboljih kroz neku svoju stilizaciju i dizajn ja sam uspela da dobijem svoj lični pečat jer smatram da ikona nikada ne treba da bude kopija neke druge ikone, već treba da damo svoj lični pečat i da svako ima svoj stil. Mislim da i ako treba da ostanemo apsolutno u vizantijskom kanonu, treba da ostavimo svoju ličnost i svoj dar i talenat utkan u toj ikoni", smatra Petra.
Njenih 20 ikona izloženo je u Umjetničkoj galeriji dobojskog Centra za kulturu i obrazovanje, a Mišo Damjanović, stručni saradnik za galerijsku umjetnost, naveo je da su sve rađene na lipovoj dasci, onako kako se u Vizantiji nekada slikalo.
"Ikonu umjetnički ne bi trebalo ocjenjivati, znači ikona, iako posjeduje tu svoju likovnu stranu, nju nadjačava ta duhovna strana i nju ne bi trebalo vrednovati kao ostala umjetnička djela. Ali, naravno, postoje tu likovne stvari koje se mogu ocijeniti i one su dovedene do perfekcije. Znači, što se tiče estetske strane, ona je zadovoljena i na vrhunskom nivou, jer prvo treba poštovati kanon koji je propisan za ikonografiju i on ne podliježe standardnim procjenama", kazao je Damjanović.
"Mi u Centru želimo da predstavim ikonu na dva načina, kao umjetničko djelo koje treba da izazove emociju, a istovremeno i djelo koje nosi u sebi duhovnost", izjavila je Vukosava Sofrenić, direktorka Centra za kulturu i obrazovanje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
