Alena Gojak, sarajevska slikarka, jedna je od rijetkih u našoj zemlji koja se može pohvaliti time da njene izložbe obaraju rekorde posjećenosti, da se zbog toga produžava njihovo trajanje i da svojim djelima jednako oduševljava i djecu i odrasle.
Vedra, pozitivna i neposredna, Gojakova ljude oko sebe osvaja na prvu, a upravo takvi su i njeni radovi - magični. Izlagala je širom Evrope i svijeta, a najčešći kupci su joj "djeca" starosti 25+.
"Kroz svoje slike želim dati idilu jednog neustrašivog i zabavnog dječjeg svijeta, gdje se mi odrasli pronalazimo i dozvoljavamo sebi da ponovo otvorimo srce i postanemo ona divna hrabra djeca", navodi za "Nezavisne".
NN: Zbog velikog interesovanja građana, Vaša "Izložba za odraslu djecu", u okviru "Sarajevske zime", bila je otvorena duže nego što je planirano. Kako to komentarišete i koliko je to veliko priznanje za umjetnika?
GOJAK: Iskreno, čak i nakon toliko godina rada svaki put se oduševim kada mi ljudi upute kompliment za slike, a da ne govorim kada postoji veliko interesovanje građana i kada ljudi dolaze ili zovu galeriju te pitaju da se izložba produži, kada dobijete podršku kolega i grada u kom izlažete. Prije svega mi je veliko priznanje biti na priznatom međunarodnom festivalu kao što je "Sarajevska zima", te otvoriti samostalnu izložbu u sklopu njega. Definitivno je velika čast kada otvorite izložbu u nekom gradu, a onda vam jave da je to najposjećenija izložba u zadnjih sedam godina ili ste označeni u mnogim storijima raznih nepoznatih ljudi koji dolaze tokom cijele izložbe. Onda vidite da idete u pravom smjeru.
NN: Kazali ste da je cilj ove postavke i inače Vaših radova da na neki način oživite dijete u ljudima. S obzirom na to da na Vaše izložbe dolaze posjetioci svih generacija, nije li to potvrda da zapravo uspijevate u tome?
GOJAK: Dobro ste primijetili, zaista imam publiku svih generacija. Najviše slike kupuju odrasla djeca, odnosi se na djecu 25+. Kupuju ih ljudi raznih dobi i životnih priča koji prepoznaju sebe kao sretno dijete, a kupuju ih i ljudi koji imaju "ozbiljne" poslove, kao što su sudije, ljekari, diplomate. Onda vidite kako svi mi težimo ka jednom savršenom i sretnom svijetu. Kako u svakom od nas spava dijete, koje voli, koje se raduje, koje je neustrašivo i sigurno. Kroz ovaj posao naučite mnogo o ljudima, a najviše koliko svako od nas vapi za ljubavlju, da voli i da je voljen. Zato kroz svoje slike želim dati idilu jednog neustrašivog i zabavnog dječjeg svijeta, gdje se mi "odrasli" pronalazimo i dozvoljavamo sebi da ponovo otvorimo srce i postanemo ona divna hrabra djeca.
NN: Govorili ste da Vas inspiriše sve što je lijepo, a sudeći prema Vašem bogatom slikarskom opusu reklo bi se da živite okruženi lijepim stvarima i dobrim ljudima. S druge strane, ljudi masovno napuštaju našu zemlju nezadovoljni životom u njoj. Kako to komentarišete? Zašto je sve lijepo kod nas u drugom planu i kako to promijeniti?
GOJAK: Koliko sve idealno izgledalo preko Instagrama, život je sasvim druga priča. Svi mi imamo uspone i padove, ali kada padnemo moramo znati ustati. Mi sami kreiramo svoju sudbinu svojim mislima, postupcima. Imamo pravo da odaberemo ljude s kojim želimo provesti svoje vrijeme, način na koji ćemo to uraditi. Što više u životu preuzimamo odgovornost za svoje postupke, to ćemo biti sretniji i iskreniji prema sebi, a onda ćemo uvidjeti veliki potencijal u nama i ohrabriti se i biti inspirirani napraviti promjene u životu. Mislim da smo generacijski ovdje pogrešno odgajani, da smo trebali imati više podrške i ohrabrenja u životu, tako da u odraslom dobu trebamo korigovati samo sitnice. Naravno da ljudi odlaze, baš zbog nedostatka te podrške i ohrabrenja, zbog stalne loše energije koja se nažalost uvukla u sve pore drustva. Svako želi da da svoj doprinos i da se osjeća korisnim, zato odlazimo na mjesta gdje će ljudi to prepoznati. Odlazimo gdje ćemo biti sigurni i gdje ćemo svojim radom stvoriti bolju budućnost. Naš čovjek je jako vrijedan i sposoban i njegov kvalitet se tek ispolji kada dođe u kontakt sa zdravom sredinom. Korona je mala stvar koliko smo se zarazili pogrešnim i zatucanim idejama, a svijet pored nas postoji i samo napreduje. Iskreno se nadam da će se naš čovjek probuditi i poželjeti promjenu. Bojim se da ne bude kasno, da Bosna i Hercegovina sa današnjim stavovima i politikom ne ostane mjesto bez ljudi sa samo lijepim pejzažom.
NN: U jednom periodu, krajem devedesetih godina prošlog vijeka, poželjeli ste da upišete medicinu kako biste mogli liječiti ljude. Danas na neki način liječite naše društvo divnim slikama. Šta je to što Vas izliječi kada Vam je teško, kada imate neki problem?
GOJAK: Medicina je predivan poziv, međutim shvatila sam da trebam kreativniji posao, a da kroz taj posao dam neki doprinos svijetu. Kada radim nešto uvijek imam želju da usrećim čovjeka, da mu vratim nadu da postoje dobri ljudi i da se sve prepreke mogu savladati.
Mi imamo svrhu tek onda kada radimo nešto za druge, kada ih usrećimo, zadovoljimo, tada smo sretniji i više nego kada napravimo to isto za same sebe. Mene liječe ljudi, njihova ljubav, podrška. Nemam puno bliskih prijatelja, ali kada padnem ili prolazim kroz neku teškoću, zaista me oni iznesu na svojim leđima. Stoga, hvala Igoru, Almi, Azri, Čedomiru!
NN: Vaši roditelji nisu bili oduševljeni što ste se opredijelili da budete umjetnica, ipak, podržali su Vas u tome. Da li se od umjetnosti kod nas može pristojno živjeti ili je najbolje težiti državnom poslu?
GOJAK: Definitivno nisu to voljeli, i dan-danas im je to bolna rana. Nekako su to generacije naviknute da samo državni posao je posao. Definitivno ovaj posao je vrlo neizvjestan i nikad nisu primanja ista. Nije za ljude koji vole sigurnost. Ali definitivno nakon puno godina rada, nakon dosta odricanja i upornosti, počne davati rezultate. Pored svega moraš biti orginalan, prepoznatljiv, svoj, to ljudi cijene.
NN: Hoće li Banjalučani imati tu čast da uskoro uživaju u Vašoj izložbi i zašto do toga još nije došlo?
GOJAK: Banjaluka je predivan grad, već godinama Banjalučani kupuju moje slike i uvijek toliko podrške i ljubavi dobijam od njih. Zaista dobar i kulturan svijet. A što se tiče izložbe, još se nije ukazala prilika. Nekako me put odvede uvijek negdje drugo. Ja bih najradije imala stalne postavke i u Beogradu i Banjaluci i Sarajevu i Skoplju, ali šta da radim, nisam robot. Sada sam se povezala da banjalučkim umjetnicima, mislim da bismo mogli nekad sljedeće godine napraviti jednu izložbu. Moram naglasiti da ima fenomenalnih slikara u Banjaluci, posebno u mlađim generacijama.
NN: Da li ste razmišljali o tome da se bavite animacijom?
GOJAK: Razmišljala sam, bilo je i ponuda. Vjerovatno nešto napravim na tom polju, ali prije toga ću sve ljubitelje mojih slika iznenaditi drugim interesantim stvarima i projektima u kojim ćemo uživati.
"Zaposlila" i premijera
NN: Iza sebe već imate mnoštvo izložbi, kako u našoj zemlji, tako i širom svijeta. Da li biste neku izdvojili jer je ostavila poseban utisak na Vas, ili se desila neka anegdota koju ćete pamtiti cio život?
GOJAK: Toliko puno se stvari u životu desilo, toliko puno ljudi, odnosa, priča, to je nevjerovatno. Mislim da dnevno se upoznam sa dvadesetak potpuno novih lica. Moja sreća je pa volim ljude. Svaka izložba je priča za sebe, sve je to dio mene, koji ja predstavim javno. Znala sam doživjeti da ljudi dođu iz drugog grada zbog mene, da me zaustave na ulici i kažu mi da imaju moju sliku, da mi poslije kupljene slike pošalju i poklon. Ma svega je bilo. Meni jedna najsmješnija situacija je bila kada smo postavljali jednu od izložbi, prišao nam je jedan čovjek i pitao da li nam može pomoći, kasnije sam shvatila da je to pitanje bila šala. Međutim, u tom trenutku sam to ozbiljno razumjela i dala mu slike da postavlja zajedno s nama. S njim su bili još neki ljudi i zaista je čovjek pomogao, skinuo sako i dao se na posao. Kada smo završili, on je otišao i prišao mi je njegov prijatelj, koji je bio saradnik, i rekao mi da se radi o premijeru države. Zamalo u zemlju nisam propala, ali šta ću kada ne pratim politiku.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
