Ukoliko čuješ glas u sebi koji ti kaže da ne možeš slikati, onda slikaj kako znaš i umiješ, jer taj glas će biti utišan, kazivao je Vinsent van Gog, jedan od najcjenjenijih svjetskih umjetnika, o slikarstvu, koje se definiše kao umjetnički izraz ideja i emocija sa određenim estetskim kvalitetima u likovnom jeziku.
Elementi slikarstva poput linija, oblika, boja, tonova i tekstura koriste se na brojne načine kako bi se proizveo osjećaj volumena, mase, prostora, pokreta i svjetlosti na ravnoj površini, a da kombinacija ovih elemenata s ljubavlju prema kistu i platnu za slikanje postaje umjetnost, dokaz su majka i kćerka, Sarajke Katarina i Nataša Stević, koje stvaraju u galeriji "ArtS".
Galeriju je Nataša pokrenula putem grant šeme "Razvoj poduzetništva i podrška pokretanju novih startup kompanija za mlade" nastale kao rezultat saradnje UNDP-ja za Bosnu i Hercegovinu, Ministarstva privrede Kantona Sarajevo i finansiranja od strane Vlade Kraljevine Norveške.
"To je bio ogroman uspjeh jer godinama sam, kao i mnogi drugi mladi ljudi, bila u potrazi za zaposlenjem i na kraju sam umjetnost, koju toliko cijenim i volim, uspjela da pretočim u porodični posao. Naravno, sve funkcioniše samo uz podršku najbližih, pa sad s ponosom mogu da kažem da iza male galerije stoji cijeli tim dragih i predanih ljudi", ponosna je Nataša.
Mlada slikarka, po vokaciji diplomirani sociolog, za "Nezavisne" priča da je njeno životno zanimanje i jedini pravi put, ipak, umjetnost, te pojašnjava kako se zapravo našla u carstvu boja i motiva.
"Potičem iz porodice koja kroz generacije njeguje umjetnost i prenosi taj dar s koljena na koljeno. Majčin otac, moj djed, bio je izuzetan umjetnik, radio je ručno grafiku, plakate reklama u Sarajevu u to vrijeme, što je sada nezamislivo jer je sve to zamijenila tehnika. Majka je krenula njegovim stopama i od malih nogu pokazala da je naslijedila tu lijepu umjetničku crtu", pripovijeda Nataša i dodaje da se Katarina zapravo cijeli život bavila umjetnošću, ali da je svoje radove ljubomorno čuvala dugi niz godina - "dok tek nedavno uz mene nije počela da ih dijeli sa svijetom i još uvijek sva djela nije pokazala."
Djevojka koja je stasavala u gradu podno Trebevića kazuje da je imala teško djetinjstvo, kao i mnoga djeca rođena početkom devedesetih.
"Vrijeme sam provodila sama, bez vršnjačkog društva i bijeg od usamljenosti nalazila u skicama, bojama, pravljenju lutkica, jer bolje nisam imala i možda me to natjeralo da sačuvam još malo djeteta u sebi i dijelim tu maštu sa onim koji vole moje slike. Majka mi je, moglo bi se reći, mentor od kad je otkrila moju ljubav prema umjetnosti, ali ipak ono što je u vama niko ne može da vas nauči - možda tehnici, ali osjećaj mora biti prirodan i da dođe iz dubine bića. Zato za slikare kažu da u svakoj svojoj slici ostave po komadić svoje duše", navodi Nataša.
Pitali smo je koje se slikarske tehnike koriste prilikom umjetničkog stvaranja u maloj porodičnoj galeriji, a djevojka koja "živi" umjetnost objašnjava da njenu majku i nju sličnima čine jarke boje s kojima rade, a što ih opet razlikuje od većine umjetnika koji se ustručavaju koristiti ovakve boje.
"Volimo jasnu razliku između toplih i hladnih nijansi, spoj nespojivog, a to su blagi prelazi koji spajaju ta dva kontrasta i čine ih jednom cjelinom. Ono što se godinama stiče je sloboda pokreta, način na koji se boja nanosi, osjećaj lakoće i sigurnosti koju svaki poznavalac umjetnosti prepozna i želi na svojim slikama. Boje moraju da daju snagu, ali i mir - moraju podići energiju u prostoriji, ali i smiriti u pravo vrijeme kad nam to treba", navodi mlada Sarajka.
Kad su u pitanju boje koje koristi u procesu stvaranja, Nataša bira akril, jer, prema njenim riječima, moguće je nanijeti puno boje na platno da bi se istakli jarki tonovi, te da bi se dobila tekstura pod prstima, dok se Katarina, koja je kroz dosadašnji rad koristila uljane boje, takođe počela vezivati za akril i pronalaziti nove načine da se izrazi na platnu.
"U našoj porodičnoj priči veoma je važna i disciplina rada. Trenutno brojimo više od 360 dana otkako svaki dan radimo na djelima, te iz tog razloga imamo puno slika koje se mogu vidjeti na našem Instagram profilu, od kojih je svaka našla svog kupca. Ipak, svaki umjetnik mora biti svjestan da nikada nije sve naučio, da uvijek ima nešto novo, nešto drugačije, a mene baš to drugačije tjera da neprestano radim eksperimente i okušavam se u različitim tehnikama i motivima", svjesna je umjetnica potrebe za usavršavanjem.
Brojni su motivi na slikama majke i kćerke - priroda, životinje, apstraktni motivi, poput popularnih "kućica", nastalih kao produkt Natašine mašte.
"Majka se 'izgubi' u svojim slikama, pune su plavetnila, daljine, mora, pomalo čežnje, sjećanja. Slike su većinom nježne, možemo zamisliti dodir vjetra na licu i miris soli ili borovine u zraku. Ona voli prirodu, ono što voli, pretoči na platno. Svi koji dobiju njene slike to osjećaju i iznova im se vraćaju, jer su kao neki prozor u prošlost ili budućnost, zavisi gdje im misli putuju. Apstraktne slike su opet jarke, otkrivaju dio nje koji je možda pomalo ljut, hrabar, daleko od smiraja na pejzažnim slikama, podižu energiju i emocije i to je zanimljivo kod nje - da ima vodu i vatru u sebi i to spoji u jedno", ponosna je kćerka na majku.
A već pomenute "kućice" oduševile su zaljubljenike u umjetnost koji su u njima prepoznali motive ljubavi, a kako Nataša napominje, "to mi je pričinilo veliku sreća jer su poruku slika spoznali i prije nego sam napisala objašnjenje."
"Uspjela sam u naumu da stvorim djela koja su topla, umirujuća, zaštitnička, koja su u kućicama sigurna, ali putuju daleko, dalje nego što možemo fizički stići, posebno u ovom teškom vremenu koje nas je zadesilo. Kućice su često na stijenama, iznad olujnih oblaka, na nemogućim mjestima, ali ih spaja most, na kojem su srca - mostovi su jednakost svih nas u teškim vremenima, imena nisu bitna, srca su ista, crvena i topla, traže ljubav i zaštitu", navodi umjetnica.
Pripovijeda da je često u životu bila neshvaćena jer nije znala kako da izrazi ono što osjeća na pravi način, ali da su sada slike način da pokaže koliko joj je do nečega stalo i šta osjeća - "one su moj dnevnik, a čini mi se po komentarima ljubitelja umjetnosti, u tom dnevniku svi smo našli mali dio sebe, svog bola, sreće i djetinje naivnosti."
"San", "Dan i noć", "Šapat vjetra", "Dok padaju zvijezde", "Točak vremena", "Snovi o jednom putovanju", "Sanjiva dolina" samo su neki od naziva slika koje nastaju u galeriji "ArtS", a Nataša pojašnjava da nazive djela ne znaju prilikom rada, jer se zamisle u nekom svijetu koji nastaje polako, a nazivi nastaju tek kada taj svijet dobije oblik, kad se osuši boja.
"Često su imena u vezi sa snovima, jer nadrealni motivi i jesu dio snova, čežnja za putovanjima… Kišne kapi su često moji motivi, volim zvuk kiše, posebno kad udara o limeni krov. Majčine slike su pune mira i tišine i ono što osjeća kad vidi gotov rad, tako ih i nazove", priča umjetnička duša.
Kažu da umjetnici vide svijet na svoj način i iz tog svijeta izvlače ono što njih kao umjetnike interesuje i to vraćaju na platno transformisano kroz neku svoju prizmu, te smo Natašu pitali da li je ova tvrdnja važi i u njenom slučaju.
"Naravno, kao i pisci i muzičari, tako i slikari moraju da osjećaju svijet nešto drugačije nego drugi. To je mač sa dvije oštrice, u jednu ruku stvarate i uživate u tome kad vidite da i drugi razumiju šta želite reći, ali sa druge strane sve osjećate previše, i dobro i loše, i to često se odrazi na anksioznost, prenaglašene emocije, ali to je dio dara i treba znati prihvatiti kao najljepši dio nas, i pretočiti kroz kist, papir ili note", navodi ona.
Umjetnici svoja djela stvaraju da bi ih mogli podijeliti sa svjetom, a Nataša objašnjava da li ljudi danas dovoljno cijene umjetnost.
"Prije nisam mislila da je umjetnost dovoljno cijenjena. Ali nakon što sam upoznala mnogo divnih ljudi koji i u ovom teškom vremenu žele imati neko umjetničko djelo, moje mišljenje se promijenilo. Čak i ljudi koji ne prate umjetnost kupe sliku i razumiju njenu poruku. To su nasljeđa koja ostaju iza nas i slike na zidu dosta govore o karakteru nas samih i onog što nas čini unikatnim", zaključuje mlada umjetnica i za kraj razgovora za "Nezavisne" dodaje da je porodica Stević jako vezana, te da im je cilj da svaka slika, čiji je glavni junak ljubav, zrači srećom i sigurnošću.
Izložba
Stevićeve su u martu 2019. godine predstavile svoje radove na izložbi u Medulinu.
"Moja tetka, majčina sestra, Marina organizovala je izložbu naših slika i potrudila se da za nas čuje što veći broj ljudi, pa i njoj ide jedno veliko hvala na podršci i ljubavi. Željela je da nastavi sa organizacijom daljih izložbi u Poreču, Rovinju i Puli, a sve je to ostalo, nadamo se, za neko bolje vrijeme. Moja želja je da organizujemo izložbu i u Sarajevu, ali moramo se strpjeti dok ne smiri trenutna situacija", kaže Nataša.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
