Mladi banjalučki dizajner Stefan Mijić nedavno je osvojio nagradu na Međunarodnom bijenalu plakata u Meksiku za vizuelno rješenje plakata petog izdanja banjalučkog festivala džez muzike "Intime Jazz Fest".
Riječ je o jednoj od najvažnijih, najvećih i najstarijih smotri plakata u svijetu, koja je Mijiću dodijelila priznanje u kategoriji "Kultura i edukacija", u jakoj selekciji radova najvećih svjetskih imena grafičkog dizajna.
Stefan Mijić je 2018. godine diplomirao grafički dizajn na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci (AU UNIBL), gdje je trenutno angažovan kao asistent. Postdiplomske studije je završio na Akademiji za likovne umjetnosti i dizajn Univerziteta u Ljubljani pod mentorstvom profesora Eduarda Čehovina.
Učestvovao je na međunarodnim izložbama u Slovačkoj, Rusiji, Njemačkoj, SAD, Poljskoj, Meksiku, Češkoj Republici, Kini, Mađarskoj, Srbiji, Finskoj i Sloveniji, a nosilac je više međunarodnih nagrada i priznanja.
Više o nagradi iz Meksika, radu na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, savremenim izazovima dizajna i autorskom brendu "Braat" Mijić je govorio za "Nezavisne".
NN: Možemo pretpostaviti da su nagrade vjetar u leđa u početnim godinama rada, ali kako se čovjek osjeća kada je iza njega više nagrada i priznanja, da li je priznanje jednog ovakvog bijenala i dalje značajno?
MIJIĆ: Mislim da ne postoji neko vremensko ograničenje koje bi umanjilo značaj bilo koje nagrade u bilo kom momentu. Na spomenutom bijenalu su izlagala neka od najpoznatijih imena grafičkog dizajna, imena koja su već duboko ukorijenjena u istoriji naše struke. To svakako daje veliki legitimitet i vrijednost samom takmičenju, a tako i nagradi koju ono dodjeljuje. Radujete se i proživljavate kao da je prvi put, jer je to, kada sklonimo sve ostale aspekte po strani, ipak potvrda da nešto možda radite dobro.
NN: Izjavili ste da je povjerenje ključna stvar za stvaranje dobrog dizajna. Da li je to presudilo kada je riječ o festivalu u organizaciji Banskog dvora i nagrađenom plakatu, šta se sve mora poklopiti da bi se dizajn smatrao dobrim?
MIJIĆ: Za stvaranje dobrog dizajna je potrebno dosta faktora, ali rekao bih da je najvažniji sloboda. To je ipak preduslov bez koga nije moguće stvarati nešto što nosi određenu vrijednost. U situaciji gdje vi imate odgovornost, jer radite sa klijentom i za klijenta, ta sloboda rijetko bude neograničena. Osnovni zadatak je prigrabiti što je više moguće, te pomjeriti granicu u kojoj će se inkubirati ideja. Nakon toga dolazi egzekucija, koja iziskuje kako praktično, tako i tehničko znanje. Ideja ne vrijedi mnogo ako nije reprezentovana na pravi način.
NN: Angažovani ste kao asistent na Akademiji umjetnosti UNIBL na odsjeku za grafički dizajn. Koliko nastavni program ide u korak sa vremenom, mogu li studenti nakon završenog osnovnog studija odgovoriti na zahtjeve tržišta?
MIJIĆ: Trudimo se da studente uputimo kako u istorijski proces razvoja grafičkog dizajna, tako i u savremene trendove. Dosta tog zavisi od samih studenata i njihovih interesovanja. Vaše je da otvorite vrata i pokažete put, ali kuda će svako pojedinačno krenuti je ipak njihova odluka. Teško je nositi toliku odgovornost, iako je mi svi osjećamo. Svaki njihov uspjeh je i naš, kao i neuspjeh i doživljavate ih jako lično.
NN: Dizajn ubrajamo u primijenjene umjetnosti. Koliko kao takva ima bolju poziciju u odnosu na ostale grane Akademije?
MIJIĆ: Sigurno da se očekuje veća zarada i sigurniji posao ako upišete grafički dizajn, što je djelimično istinito. To vidimo i po velikom broju prijavljenih na prijemnom ispitu iz godine u godinu. Grafički dizajn kotira kao savremeno zanimanje, posao i budućnosti i sadašnjosti. Naravno da su i naši rezultati doprinijeli tome, ali sve je stvar percepcije u društvu koja nam trenutno ide naruku.
NN: Da li ta komercijalna strana može negativno da utiče na kreativni proces i kako se sa time nosite?
MIJIĆ: Prirodno je da u situacijama gdje je veći novac u pitanju postoji opasnost od slijepog praćenja trendova ili strah od izlaska iz kutije radi sigurnijih rezultata. Već danima gotovo čitav dizajnerski svijet bruji o promašenom redizajnu britanskog brenda auta "Jaguar", danas u vlasništvu indijske korporacije "Tata motors". Očigledno je da je čitava strategija pogrešno postavljena, pokušavajući oponašati trendove koji su već na zalasku usljed političkih i kulturoloških previranja u svijetu, a što će sigurno uticati na vrijednost akcija samog brenda. Zamislite pritisak pod kojim dizajner radi pokušavajući pronaći zajednički jezik sa šefom marketinga i njegovom agendom, pogotovo ako se ne slaže sa tim. Što je veća korporacija ili marketinška agencija u kojoj dizajner radi, sigurno je i veći pritisak. Mediokritet je najveća zamka u koju dizajner može upasti, poput Mrtvog mora iz kog se ne može ništa izroditi.
NN: Postoji li bojazan da će vještačka inteligencija preuzeti posao dizajnera, pogotovo u današnje vrijeme kad se uz pomoć raznih aplikacija sa relativno malo znanja mogu napraviti različiti vizuali? Šta Vi vidite kao adut živog čovjeka u odnosu na tehnologiju?
MIJIĆ: Mislim da ne. Ako poznajete istoriju, shvatićete da ste istu situaciju imali kad se pojavila fotografija, pa je društvo mislilo da je to kraj slikarstva ili pri pojavi računara i savremenih dizajnerskih alata koji su za neke značili potpuno preuzimanje ljudske komponente u dizajnu. Vještačka inteligencija je alat kao i svaki drugi, koji treba dočekati raširenih ruku i njen kvalitet zavisi samo od čovjeka koji upravlja njom i kvaliteta njegove ideje. To što ste u mogućnosti lakše kreirati vizual, ne znači da ste i lakše došli do kvaliteta. Dobra ideja može biti nacrtana na maramici ili promptovana u vještačkoj inteligenciji. Umjetnik je onaj čija je ta ideja i to je ono što razlikuje umjetnost od zanatstva. Objektivan problem koji se pojavljuje jeste pitanje autorskih prava, ali velike kompanije poput "Adobea" već rade na regulisanju vještačke inteligencije u umjetničke svrhe.
NN: Pored grafičkog dizajna bavite se i dizajnom odjeće kroz brend "Braat". Šta je glavni motiv i pokretač iza ovog brenda?
MIJIĆ: Ako sumiramo, glavni motiv je želja iz djetinjstva i prijateljstvo koje traje više od 20 godina, bez kog "Braat" ne bi imao smisla. Vjerovatno bi najiskreniji odgovor bio potreba za igrom. Želimo se igrati i zapravo je u samom procesu veliki dio zadovoljstva. Ujedno da dokažemo sebi da je moguće stvarati nešto što se na prvu loptu čini daleko.
NN: Koliko je izazovno preći iz 2D u 3D dizajn, sa kojim preprekama ste se susreli pri ulasku u svijet dizajniranja odjeće?
MIJIĆ: Da bi nešto od ideje na papiru dobilo svoju završnu formu, potrebno je puno vremena. U tom periodu takođe mnogo stvari može krenuti po zlu, stvari o kojima prosto ne razmišljate ili ih podrazumijevate. Sam proces produkcije je dosta zahtjevniji, više je rada na licu mjesta ako želite eksperimentisati sa nečim što nije standard. Uključen je i veći broj ljudi, što opet povećava šansu za ljudskom greškom. Kada se sve kocke poslože, postoje trenuci gdje ne možete vjerovati da vi stojite iza tog i tad shvatite zbog čega se isplati prolaziti kroz sve to.
NN: Da li je moguće imati samo jedno zanimanje i ostati u jednoj branši kad je riječ o dizanju?
MIJIĆ: Stvar je personalne odluke, afiniteta i u krajnjoj liniji dometa. Sam grafički dizajn je toliko širok da, ako želite biti na vrhunskom nivou, možete izabrati jedan segment poput vizuelnog identiteta, ambalaže, plakata, dizajna knjige, oblikovanja pisma i biti najbolji isključivo u njemu. Takve trendove vidimo svuda po svijetu. Postoje studiji i dizajneri izrazito fokusirani na samo jedan od ovih segmenata grafičkog dizajna. Čak i u velikim studijima na većim projektima rade timovi, gdje je svako zadužen za dio posla u polju na kome se specijalizovao. Što ne znači da dizajner ne može biti dobar u više polja. Problem nastaje kada zbog manjka radne snage imate jednog dizajnera koji mora iznijeti i dio posla za koji nije kompetentan. Tada će nesumnjivo doći do pada kvaliteta. Sa takvim se primjerima možete susresti kod nas zbog nerazvijenog i monopolom opterećenog tržišta.
