Vizuelna umjetnost

Uroš Đurić o izložbi u Banjaluci: Čovek se kreće uvek iz muke

Uroš Đurić o izložbi u Banjaluci: Čovek se kreće uvek iz muke
Foto: Velibor Tripić | Uroš Đurić o izložbi u Banjaluci: Čovek se kreće uvek iz muke

Uroš Đurić, umjetnik iz Beograda, kako sam o sebi voli da kaže, večeras s početkom u 19 časova u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske (MSU RS) otvoriće svoju prvu samostalnu izložbu u Banjaluci.

Izložba nosi naziv "Kojim putem do kuće" i zamišljena je kao vodič kroz multižanrovsku karijeru ovog svestranog umjetnika. Uz presjek posljednje dvije decenije bogate i uspješne karijere, Đurić će premijerno prikazati i najnoviji rad iz ciklusa "Bog voli snove srpskih umetnika", koji je nastao u saradnji sa fudbalerima banjalučkog Borca. Nešto više o izložbi, umjetnosti, društvenim pitanjima, ali i strasti prema fudbalu, Đurić je pred otvaranje izložbe u prostorijama muzeja govorio za "Nezavisne".

NN: Da li je naziv izložbe "Kojim putem do kuće" povezan sa našim i drugim narodima Balkana, za koje geopolitičari često kažu da se nalaze na raskršću ili putu? Postoji li poveznica sa vječnim i nikad završenim seobama Srba?

ĐURIĆ: Odlična poveznica i apsolutno tačna. Taj naziv nije povezan samo sa seobama kao posebnom istorijskom komponentom samih Srba, već mislim da je to civilizacijski fenomen. Kada pogledamo istoriju civilizacije, to je istorija kretanja. Niko nije živeo stalno na jednom mestu. Severna Amerika je naseljena preko Aleutskih ostrva od strane mongolskog stanovništva, od kojih su nastali današnji Indijanci i Eskimi. Mnogi ljudi ne znaju ni da su vikinzi ti koji su od Rusije napravili državu, da su se oni kretali od Baltika prema Crnom moru i da bi mogli tu teritoriju da drže pod kontrolom počeli su da grade utvrđenja i prva ruska dinastija je, u stvari, vikinška. Prvi ruski knez Rorik je zapravo viking.

NN: Pored seoba naroda, tu su lične i porodične seobe.

ĐURIĆ: Đurići, koliko ja znam, koliko mi je otac pričao, potiču čak iz Janjine, a to ti je danas deo na koji Albanci smatraju da polažu pravo i nalazi se u Grčkoj. Dakle, mi smo iz južne Albanije, iz Janjine i Epira, stigli do Dalmacije u okolinu Zadra, pa se popeli u gornju Slavoniju u okolinu Bjelovara, a onda je moj deda iz Budimpešte došao u Beograd. Celo to kretanje je zapravo trajalo nekoliko stotina godina. Kretanje je uvek bilo kretanje, za boljim uslovima života, za poslom. Sve ono što se događa sa Sirijcima danas događalo se otkad je sveta i veka.

NN:  Dakle, to je globalni fenomen koji je nezaustavljiv?

ĐURIĆ: Uvek se čovek kreće iz muke. Strašno je interesantno kada noću gledate satelitske snimke planete, vi zapravo shvatite koliko je ona pusta i da je najveća koncentracija noćnih svetala u priobalju. Znači da većina sveta živi na moru i u slivovima velikih reka. Onda shvatite da ljudi ne mogu da žive bez vode. Mi smo prebogati vodom. Sećam se da je jedan iranski režiser tokom ratova devedesetih dolazio na "Fest". Dok je avion leteo iznad Srbije i spuštao se, čovek je bio fasciniran, te je rekao: "Zašto vi ratujete, kod vas je sve zeleno". Iran je jedna golet u proseku na hiljadu metara nadmorske visine, u kojoj je klima poprilično nezgodna i tu gotovo da nema velikih reka i rečnih slivova. To je skoro pa Mesečev pejzaž. I onda on kada je video sva ta naša bogatstva, gde god da pljuneš nešto raste, nije nikako mogao da razume naše razloge za ratovanje.

NN: Elem, ovo Vam je prva samostalna izložba u Banjaluci i presjek karijere.

ĐURIĆ: Presek poslednjih 20 godina, perioda koji je zapravo presek moje internacionalne karijere. Ja sam svoju karijeru počeo negde 1997. godine da eksportujem i 1999. je to već postalo neka vrsta, da tako kažem, stalnog integralnog dela moje profesionalne biografije. Interesantno je da onog trenutka, to je isto sa fudbalerima, kada sam svoju karijeru etablirao van zemlje - kao da sam prestao da budem umetnik u svojoj zemlji. Nekako me je bilo sve manje.

NN: Zašto je to bilo tako?

ĐURIĆ: Možda zbog nedostatka novca, možda zbog taštine, postoji 1.001 razlog.

NN: Banjaluka je takođe dugo čekala na Vašu prvu samostalnu izložbu.

ĐURIĆ: Nije to slučajno. Program MSU RS je naglo skočio u vreme kada je Mladen Miljanović izlagao kao predstavnik BiH na Venecijanskom bijenalu. To je bilo još u prethodnom sazivu. Od dolaska Sarite Vujković i tima koji je ona okupila oko sebe napravljena je tolika razlika da je ovaj muzej zaista do te mere odskočio da je postao jedna od najznačajnijih regionalnih institucija. Potpuno je u rangu sa Muzejom savremene umetnosti u Ljubljani, Beogradu, Bukureštu, koji imaju vrlo intenzivan program. Prošle godine je postavka Radenka Milaka na Venecijanskom bijenalu bila istinski hit na međunarodnoj sceni. Dobijali su toliko dobre kritike i ocene u vodećim svetskim medijima koji se bave savremenom umetnošću da je to bio jedan impresivan i značajan uspeh za sredinu koja je ipak mala. Doduše, značajna tradicija iz vremena Kraljevine Jugoslavije i Vrbaske banovine ipak govori da ovde postoji stanovništvo koje je naklonjeno progresu. Aleksandar Aljehin, svetski šahovski prvak, je dolazio u Banjaluku da igra simultanke u ono vreme bez letova. To je isto kao da danas dođe Federer da igra sa lokalnim klincima tenis. Aljehin je bio apsolutna zvezda tog vremena. Tako mi je jako drago da se Banjaluka diže i u ovom vremenu i da poprima ulogu nekog kulturnog centra.

NN: Publiku ste na izložbu pozvali u dresu banjalučkog Borca. Kako Vam nije prvi put da radite sa fudbalerima, moram Vas pitati koje mjesto u Vašem životu i radu zauzima fudbal?

ĐURIĆ: Ja ne pravim tu vrstu hijerarhije. Fudbal je integralni deo mog života, kao i školovanje, hrana, slikarstvo. Fudbal je nešto što sam izabrao u životu i što predstavlja veliko zadovoljstvo. Iz njega sam mnogo učio - o društvenim odnosima, o načinu na koji funkcioniše svet. Ako zađete dublje u fudbal shvatite da njegova popularnost leži u činjenici da za ovu igru nisu potrebne nikakve posebne fizičke karakteristike. Imate niske, ali i visoke fudbalere, imate zdepaste, ali i dugonoge fudbalere. To je igra koja, za razliku od svakog drugog sporta, ne pravi diskriminaciju. Vi ako hoćete da bacate kuglu morate da imate 150 kilograma, ako hoćete da igrate košarku morate biti visoki dva metra. Fudbal je upravo sve suprotno, za svakoga postoji uloga. To je priča o društvu. Ako se dobro podele uloge u društvu i ako se međusobno dobro razumemo, to će doneti rezultat. Tu imate loše i dobre dane, loše i dobre sezone.

NN: U Banjaluci i Novom Sadu vodili ste publiku kroz izložbe Grejsona Perija i Demijana Hersta, zvijezda savremene umjetnosti sa fudbalskim zaradama. Zašto na Balkanu danas ne postoje toliko bogati umjetnici?

ĐURIĆ: Zato što mi nismo deo tog sistema, inače bi Nemanja Matić i Bane Ivanović igrali ovde, a ne u Mančesteru i Čelsiju. Čak ni Milan Đurić ne bi igrao u Čempionšipu, nego bi igrao u Tuzli. Problem je upravo taj kad nema mogućnosti. Onda je logično da i mene sve manje mogu da priušte domaće galerije jer ja nisam spreman, kao što niko normalan nije spreman, da neprekidno ulažem sopstveni novac u produkciju kulturnog života zajednice.

NN: No, Vi ste još kao mlad slikar, prije već pomenute internacionalne karijere, u "Manifestu autonomizma" zajedno sa Stevanom Markušem govorili: "Mi smo klasici", odbacujući sve nametnute klasifikacije...

ĐURIĆ: Tako je. Mislim da svako ko dođe sa nekim autonomnim jezikom jeste klasik. Kada se pojavio Hendriks, njega je kao gitaristu bilo nemoguće imitirati. On jeste doneo neke nove elemente u sviračkom umeću gitare, ali Hendriks je jedan jedini. Mogu ljudi od mene uzimati neke elemente, iz mog rada, ali oni ne mogu biti ja kao umetnik, ako me razumete. U tom smislu Hendriksa je nemoguće klasifikovati i kao avangardu zato što je avangarda nešto što prethodi, ali nikad ne oblikuje do kraja. Kada se pojave izuzetne ličnosti, one oblikuju vreme. Smatram da smo Stevan Markuš i ja upravo takve ličnosti koje su bezobrazno i mladalački izgovorile: "Da, mi smo klasici", te došli sa jedinstvenim jezikom koji je nemoguće kopirati i mislim da je vreme pokazalo da smo bili u pravu (smijeh).

NN: Ovdje vidim i jedan autoportret iz filma "Mi nismo anđeli". Zašto ste pristali na snimanje nastavka ovog filma uz rizik da Vas dobar dio uglavnom neobaviještene javnosti pamti kao glumca?

ĐURIĆ: Nisam mogao da dozvolim da Bjela (D. Bjelogrlić) igra anđela (smijeh).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije