Izložba "Genetika prostora" umjetnice Vladimirke Velage, dobitnice Plakete Banskog dvora za slikarstvo, koja se od 2018. godine dodjeljuje najboljim studentima Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, biće otvorena 19. juna u 19 časova u Velikom izložbenom salonu Banskog dvora.
Velaga je diplomirala slikarstvo na banjalučkoj Akademiji umjetnosti u klasi profesorice Borjane Mrđe.
U svom višemedijskom umjetničkom radu, koji obuhvata sliku, crtež, instalaciju i video, istražuje teme porodičnog nasljeđa, doma, sjećanja i ženske porodične linije, koristeći vez kao važan element umjetničkog izraza.
Izlagala je na više samostalnih i kolektivnih izložbi u Bosni i Hercegovini, Srbiji i inostranstvu, te je dobitnica više nagrada iz oblasti vizuelnih umjetnosti, a pored umjetničke prakse, aktivno radi kao kostimograf na filmskim i pozorišnim projektima.
Mlada umjetnica u intervjuu za "Nezavisne" govorila je o novoj izložbi.
NN: Izložba Vaših radova pod nazivom "Genetika prostora" biće otvorena u Banskom dvoru 19. juna. Zašto ste za naslov izložbe odabrali upravo pojam genetika prostora?
VELAGA: Genetika kao porijeklo, to jest postanak, osnovna je nit onoga što ova izložba propituje i suptilno se provlači kroz svaki njen segment, bilo da se to porijeklo ogleda direktno kroz prostor rođenja predaka, usmena predanja ili tradicije koje su oni usadili u nas potomke. U pojmu genetika prostora otvara se teza o prostoru kuće čije je postojanje geografija ličnog bića, a koje je oblikovano upravo posredstvom uvjerenja koja su iz nje potekla.
NN: Kustoskinja Isidora Živković u svom tekstu navodi da u središte svog rada postavljate porodičnu kuću, koja nije dom u kojem ste rođeni i živjeli, nego kuća Vaše bake. Kada ste prvi put shvatili da bakina kuća nije samo mjesto uspomena, već i tema koja može postati umjetničko djelo?
VELAGA: Odmalena sam imala čudan odnos prema tom mjestu. Posebno sam se osjećala odlazeći tamo i vjerujem da je to zato što sam, tada podsvjesno, osjećala veliku energiju koju to mjesto nosi upravo zato što je izvorno mjesto poticanja. Razvijanjem i mene kao ličnosti, ali i mojih umjetničkih uvida, tu energiju počela sam da posmatram kao veliki umjetnički potencijal.
NN: Da li je rad na ovoj izložbi promijenio Vaš odnos prema toj kući i uspomenama koje nosite iz nje?
VELAGA: Kad se osvrnem na dosadašnji rad, a izložbe su sjajna prilika za to, mogu da kažem da se moj odnos prema kući produbio, počela sam mnogo više da je opažam, detaljnije "studiram", jer ona za mene više nije samo građevina, nego mjesto generisanja ideja. Uspomene koje su potekle iz nje postale su važan resurs, a njihova analiza postala sve češća. Mislim da je jedna od ljepših stvari koje je ovaj umjetnički put meni donio upravo ponovno povezivanje sa vlastitim porijeklom i rađanje želje za očuvanjem tog nasljeđa.
NN: Koliko je bilo emotivno vratiti se tim prostorima kroz umjetnički proces? Šta ste tokom rada otkrili o sebi, a da ranije niste bili toga svjesni?
VELAGA: Kad se bavite ovako ličnim temama, susret sa njima je uvijek emotivan, ali lijepo je dok čovjek osjeća i dopušta da ga stvari pomjere iz ustaljenog kolosijeka. Mene uvijek od samog umjetničkog produkta više uzbuđuje put njegovog nastanka i to "kopanje" po vlastitom biću koje otkriva mnogo toga. Ono što me je iznenadilo, a nisam toga bila svjesna o sebi, to su kapaciteti razumijevanja stvari za koje sam mislila da nikad neću imati tolerancije da prihvatim.
NN: Koji rad na izložbi Vam je bilo najteže realizovati i zašto?
VELAGA: Svaki rad, odnosno medij koji se koristi ima svoje prednosti i mane, u kontekstu lakoće njegove izrade. Rekla bih da je to, u ovoj selekciji, možda, video-instalacija "Kuća - arhitektura genetike", koja je i najnoviji rad koji će biti prikazan, zato što se sastoji iz vezenog platna na kome se projektuje video-rad. Fizički je bilo zahtjevno uraditi vez na platnu dimenzija skoro 2x2m, a onda i realizovati video-formu koja je bila druga faza izrade rada. U izradi video-rada sarađivala sam sa mladim umjetnicima iz svijeta filmske umjetnosti Milicom Vujasin i Striborom Letićem, i sigurno da je to ljepši dio u realizaciji ovog djela.
NN: Video-instalacija "Grličica grče" djeluje veoma intimno. Kako ste pronašli granicu između ličnog i univerzalnog?
VELAGA: Pomenuti rad je oda djetinjstvu i mojoj baki, a kod takvih motiva granica između ličnih i univerzalnih iskustava može biti vrlo tanka. Osnovni poriv prilikom osmišljavanja rada je usmeno nasljeđe koje sam htjela na ovaj način da sačuvam, ali to je takva vrsta sjećanja koja je na našem podneblju u iskustvu bliska mnogim ljudima, te postaje skoro jedno univerzalno sjećanje na dane djetinjstva, nježnosti i bližnjih.
NN: Da li Vam je važno da publika razumije konkretne porodične reference ili je dovoljno da prepozna vlastite uspomene?
VELAGA: Mislim da je najbitnije da publika osjeti emociju, ma kakva ona bila, a svako će na svoj način da učita neko novo značenje i poveže viđeno sa ličnim iskustvima, što je divna stvar koju umjetnost omogućava.
NN: Kako iskustvo kostimografije utiče na Vaš likovni rad? Postoji li veza između građenja karaktera kroz kostim i građenja narativa kroz umjetničku instalaciju?
VELAGA: Uloga kostimografa bitno je doprinijela mom kako umjetničkom, tako i ličnom razvoju. Ona mi je omogućila uvid u psihologiju likova i razvila moja promišljanja o jasnoći vizuelnih znakova, što je direktno povezano i sa izradom umjetničkog djela iz domena likovne umjetnosti. Ove dvije oblasti za mene su usko povezane i nerazdvojive, naročito što u polju vizuelne umjetnosti koristim tekstil. Obožavam dinamiku koju mi posao kostimografa donosi, susrete s ljudima i saradnju, ali lijepo je što sa druge strane imam "bijeg" u individualno djelovanje kao likovni umjetnik. Smjena tih dinamika sjajno mi odgovara.
NN: Šta danas za Vas znači riječ dom?
VELAGA: Shvatila sam da je dom mnogo kompleksniji pojam nego što sam prije to mislila i da je to za mene nematerijalni prostor, prostor gdje se sabiraju misli o onima koje volim.
NN: Banski dvor i Akademija umjetnosti prepoznali su Vas kao jednu od najistaknutijih studentkinja svoje generacije. Koliko je mladom umjetniku važno takvo institucionalno priznanje na početku karijere?
VELAGA: Svakom čovjeku, a posebno mladom, na početku puta znači kada mu neko kaže da je dovoljno dobro to što radi, a ova nagrada svakako to jeste. Kao umjetniku ova nagrada je potvrda truda i posvećenosti, ali i obaveza i odgovornost da se to priznanje opravda daljim umjetničkim djelovanjem.
