Jet set

Arsen Dedić: Gabi je moja konačna destinacija

Aida Tipura

Iza Arsena Dedića, hrvatskog pjesnika i muzičara, po mnogima neprevaziđenog šansonjera i kantautora, nalazi se skoro 50 godina umjetničkog djelovanja. Već je, kaže, sa nepunih 20 godina, još davne '57. pjevao po plesnajcima u Zagrebu, a prve pjesme na singlu je objavio 1962. godine.

Početak vlastitog kantautorskog izraza Arsena Dedića datira iz sredine šezdesetih i s prvim naslovima koji će postati klasici: `Kuća pored mora` i `Moderato cantabile`. Nemoguće je ne spomenuti i njegov evergrin, pjesmu `O mladosti`, koju je prvi put otpjevao 1968. na `Vasem šlageru sezone`. Sve te godine u umjetničkom biću Arsena Dedića stalno se smjenjuje kantautor i pjesnik nepresušne inspiracije. Ona je učinila da Arsen danas iza sebe ima oko 40 objavljenih albuma, realizovao je muziku za preko 220 pozorišnih predstava i više od 100 fimova i televizijskih serija. Uz to, objavio je 24 zbirke poezije. Među brojnim nagradama izdvajaju se Goranov vijenac, dvije zlatne arene za filmsku muziku, Porinova nagrada za životno djelo...

NN: Iza sebe imate impozantan broj ostvarenih djela. Da li ste i danas aktivni, kao što ste bili nekoliko proteklih decenija?

DEDIĆ: Iako sam prije tri godine imao tešku operaciju, ja i dalje radim punom parom. Svoj život dijelim na dva dijela: do Padove i poslije Padove, jer sam u ovom italijanskom gradu bio liječen. I u ovom svom drugom dijelu života, kako ga često nazivam, prilično sam aktivan. Eto, prije nekoliko dana sam završio muziku za jednu kazališnu predstavu o djelima i životu velikog argentinskog pisca Borhesa. Zatim sam uradio muziku za film `Posljednji tango u Sarajevu `. Film se, inače počeo snimati devedesete i tada sam ja svoj dio posla već bio završio. Onda je došao nesretni rat i sve to raznio, materijal se izgubio. Uskoro će izaći i moj novi CD. Radiću ga u Italiji u Udinama, u jesen, a na CD-u će biti potpuno novi materijal, 15 novih numera. U međuvremenu sam pisao za Natali Dizdar, Anu Stanić iz Beograda, za Vannu... Nedavno mi je izašao dvostruki album dueta, više ne znam ko tamo ne pjeva. Na albumu se nalazi i najnovija pjesma `Ti si se nekako smanjio`, koju sam napisao za Vajtu i sebe. Prije nekoliko dana sam napisao pjesmu za Gorana Karana. I tako to ide, iz dana u dan. Za Gabi sam napisao jednu laganu pjesmu koja se zove `Živim u snu`. Tu pjesmu sam radio sa pokojnim Đorđem Novkovićem. Dakle, ja praktično živim u snu. Često mi Gabi zna reći: `Ti kao da imaš anđela iza sebe, koji ti drži ruku pa piše, jer nemoguće je da toliko jedan čovjek može ispisati`. Ne želim sam vrednovati svoj opus, ali u svakom slučaju on je neizmjerno velik i ja ga ne mogu pratiti.

NN: Ipak, u posljednje vrijeme rjeđe se možete vidjeti na sceni.

DEDIĆ: Izbjegavam biti puno na sceni. Moram reći i da posljednjih godina sve više volim boraviti u kući, pisati i biti u društvu svoje obitelji. Dosta mi je skitnje. Desetljećima sam skitao i sada je došlo vrijeme nekakvog mog drugačijeg ponašanja. Imam četvorogodišnju unuku Lu, koju obožavam i uz koju sam toliko vezan, da ne mogu zamisliti dan, a da je ne vidim. I kakav god bio dan kada se ona pojavi, sunce me obasja. Život mi ispunjavaju i moja kćer Sandra, koja se nakon 20 godina boravka u Americi, na Beverli Hilsu, vratila s mužem u Hrvatsku, pa moj sin Matija, jedan od najboljih džezista u Hrvatskoj. Naravno, tu je i moja Gabi, koja drži sve konce u rukama.

NN: Ipak ste prihvatili poziv Kolje Mićevića da mu budete specijalni gost na promociji njegove nove knjige u Banjaluci.

DEDIĆ: Uvijek sam volio dolaziti u Banjaluku. U nju sam dolazio već od davnih vremena. Tada su skoro svake subote pjevači iz Zagreba dolazili i pjevali u Hotelu `Palas`, a najčešće smo to bili Ivo Robić, Džimi Stanić, Gabi i ja. Postojao je čak i jedan klub mojih fanova koji se zvao `Arsen`. U Domu kulture sam svake godine imao nastupe. Predivna sala, divni ljudi, imali ste uvijek sjajne klavire. Mnogi moji prijatelji su iz Banjaluke, Zrinko Tutić mi je odavde, Ranko Risojević, Kolja... Ma, ima ih mnogo. I nisam nikako mogao odbiti Koljin poziv, jer kada je u pitanju kultura tu sam slab. A u kulturi, zna se, baš nema novaca. Gabi mi je jednom prilikom rekla da ću definitivno propasti, jer ću završiti u kulturi. Izgleda da sam tako i završio. Ali ne žalim se, jer nikada nisam grabio novac.

NN: Supruga Gabi Vam je najveći oslonac u životu.

DEDIĆ: Gabi i ja, što tajno, što javno, zajedno smo ravnih 41 godinu, a to nije baš tako malo. I Gabi i ja smo iza sebe imali brakove, a kroz moj život su, priznajem, dok nisam upoznao Gabi, prošle mnoge žene. Ali nijedna od mojih prijateljica nije bila protiv moje i Gabine veze. Oni su znali da je Gabi, na koncu, moja konačna destinacija.

NN: Da li ste danas zadovoljni statusom istaknutog umjetnika?

DEDIĆ: Moja penzija, kao istaknutog umjetnika, danas iznosi nepunih 1.100 kuna, što je za hrvatske prilike jako malo. Gabi i ja dobijamo `pripomoć` Ministarstva kulture, ali da nema dodatnih zarada poslije skoro 45 godina radnog staža ne bismo mogli živjeti. Od države, osim priznanja, kojih je bilo zaista mnogo, nikada ništa nismo dobili. Ja nemam ni vikendicu; imam jedan stan u Zagrebu koji smo kupili. Nisam ni od rodnog grada Šibenika, gdje sam proglašen kao jedan od najistaknutijih gimnazijalaca u posljednjih 150 godina, nikada ništa dobio. Ja sam, u stvari, sve više umjetnik iz usluge. Bogu hvala, pa sam nakon svih tih boleština mogao nastaviti raditi.

NN: Kada Vas možemo ponovo očekivati u Banjaluci?

DEDIĆ: Prije dvije godine sam u HKC-u nastupao sa Gabi i sa našim sinom Matijom. Nadam se da ćemo uskoro ponovo zajedno posjetiti vaš grad. Uvijek rado dolazim u Banjaluku i za nju me vežu divne uspomene.

Svakodnevni Božić

`Gabi nije mogla raditi zbog mene, da bi me njegovala. Ipak, kada se sjedne kod nje za sto svaki dan je Božić. Svaki dan je na stolu po nekoliko salata, dvije-tri juhe... I kada smo najskromnije živjeli, ona je sve to znala organizirati. Mi živimo tako jednostavno. Gabi ide na tržnicu, sama vuče svoje kese, razgovara sa ljudima, vozi se tramvajem. Mi smo jedna zadovoljna obitelj neopterećena materijalnim stvarima`, kaže Arsen Dedić.

Najčitanije